Đuka Begović, Ivan Kozarac

Sysprint, Zagreb, 1996.

 BILJEŠKE O PISCU:

Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima, 8. veljače, 1885. godine. Potječe iz seljačke obitelji koja ga je uputila na školovanje. Upisuje se u gimnaziju, ali uspijeva završiti samo dva razreda. 1903. godine, Ivan razbolio se od tuberkuloze, no ipak je bio poslan u vojsku. Poslan je na na liječenje u Brestovac, ali se neizliječen vraća u Vinkovce i umire u dvadeset i petoj godini života, 1910. godine. U književnosti se javio kao sedamnaestogodišnjak pjesmama i crticama u pravničkom glasilu ''Naša sloga''. Brojne političke članke objavljivao je u ''Novu listu'' i ''Hrvatskom đaku''. Za života je tiskao samo jednu knjigu, zbirku novela ''Slavonska krv'' . Posmrtno su objavljene njegove ''Izabrane pripovijetke'', zatim roman 'Đuka Begović'' te pjesnička zbirka ''Pjesme''.Izabrana djela, dopunjena tekstovima iz ostavštine, tiskana su mu 1942. u redakciji Dragutina Tadijanovića.

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

-          nakon 4 godine u zatvoru, Đuka se vraća kući

-          promatra svoj dom i selo, izbjegava ljude

-          prisjeća se djetinjstva (“školovanja”, oca, ljenčarenja i rasipništva)

-          razmišlja o pokojnoj supruzi Marijici (ponašanja prema njoj i prevara s birtašicom, te svađe s ocem zbog nje)

-          Đuka se mijenja, puno radi i zarađuje no ljude izbjegava

-          kći Smilju ostavlja u baba Marinim rukama

-          Đuka se ostavlja rada, i vraća se starim, lošim, razvratničkim i rasipničkima običajima

-          odlazi na razgovore kod čiča Pane (hvale mladost, momaštvo i bećarstvo), proturječuje im se

-          osam mjeseci se tajno nalazi s čobanicom Ružom ( i to mu je dosadilo)

-          zavidan je ljudima koji vode miran i spokojan život s obitelji

-          često mjenja mišljenja i raspoloženja

-          odlazi na proštenje (I to brzo napušta prisjetivši se noći provedene s rođakinjom Olom te pravo lice svih tih ljudi; smatra da on nema šta okajati I napušta proštenje)

-          prodaje sve i ostavlja 1200 kruna u banku za Smilju

-          izbjegava ljude, troši novce, zabavlja se i prodaje i kuću

-          sada je sluga kod Andre Mijaljeva, čuva ovce (svejedno mu je i ne žali ni za čime)

TEMA: pokušaj bijega od svakodnevnog života

VRSTA DJELA: roman

KOMPOZICIJA:

-uvod- povratak iz zatvora i sjećanja

-zaplet- rastrošan život i pokušaj promjene

-vrhunac- prodaja sveg imutka, zabava i nebriga o kćeri

-rasplet- Đuka završava kao čoban

ANALIZA LIKA:

ĐUKA BEGOVIĆ:

-          bio je u zatvoru. (“Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. “)

-          živio je na selu- (“Kad je zapazio da već ima seljana po dvorištima, povukao je i kapu na oči, preko ušiju, i žestoko šibao konje. Selo mu se činilo suviše dugo, dva, tri puta i deset puta duže negoli prije četiri godine.”)

-          živi siromašno- (“otom ode pred kućicu, otključa je i uđe unutra... Vidi i tamo sve isto, jednako. Banak ognjišta, kao i prije okrban i napol porušen, postelja navlas ista s previjenim starim - punim moljaca - kožuhom umjesto uzglavlja, Sveto pismo pod tetivom, glineni bokal na stoliću. Tek je sada više paučine po zidovima i više rupa po tlu. I grede, starinske, stogodišnje grede - prije zagasitocrne, sad su nekako rudaste, žutolike.”)

-          izbjegavao je ljude- („Ta upravo zato je i pobjegao odmah prvo jutro iz sela na taj stan, nerad sretati ljude, gledati im u oči, uzdisati iza žalobnijih poklika njihovih i odvraćati na njihova pitanja koja bi se u prvom redu svakako ticala njegova bivovanja u kaznioni. A ljudi bi onda govorili o njegovu ocu radi kojeg je tamo i dospio bio”)

-          nekada je bio bogat- (“Imućstvo im bilo prilično. Dvadeset jutara što dobre masne zemlje - oranice, što visoke livadnine. Pa onda par konja, dva-tri govečeta i krave, desetak svinja. A duga - samo nešto, par forinti. A otac - Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću. Radio je samo toliko koliko je baš nužno bilo.”)

-          otac ga je dosta razmazio, sve mu je kupovao I svuda ga vodio- (“Potom bi ga vodio po cirkusima i »panoramama« vašarskim i govorio:- Eh, nek moj jedinak i te »komendije« vidi! Dalje mu kupovao igračke, mjedeno prstenje, lance, ure i medenjake.”)

-          nije volio raditi pa se nije previše ni trudio, no, nisu ga ni tjerali:- (“Kad bi došlo doba velikih ljetnih poslova: košnje, žetve, svažanja i vršidbe, ponešto je i poradio. Ali i taj rad išao je samo dotle dokle je u njega bilo za nj volje. Ali nje, te volje, bilo je vrlo malo. Otac ga nije silio. Pače! Priučio ga na to. I kad bi se kadikad Đuka s najvećim zanimanjem i dobrom voljom zadao u kakov posao i znoj mu pocurio, zabrinuo bi se Šima...”)

-          ponašao se poput oca- (“Majka pak njegova umrla još za njegove pete godine i jedva se nje sjećao. Doduše, njegov otac nije bio bez žena. I još malen, pojmio je Đuka dosta toga u njihovu kućnom životu. I naučio se bio već iz te dobi da gleđe uz oca uvijek po ženu koja vodi kućne poslove, šije, krpa. Pače i u njegovoj petnaestoj godini i dalje nije mu bilo zazorno ponašanje očevo i dnevno gledanje svega što se bez obzira na nj i bez sustezanja i stida odigravalo između takove žene i njegova oca. A tih žena bilo je puno...“Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta, u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao - - A tamo sa svinjarima i u kolu s momcima o čemu se i govorilo nego o ženama i curama i o svemu u njih i s njima što stvara zamamu, razbujava maštu i draž, potpiruje i pali nagon.”)

-          imao je loš stav prema ženama uopće- (“Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta, u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao - - A tamo sa svinjarima i u kolu s momcima o čemu se i govorilo nego o ženama i curama i o svemu u njih i s njima što stvara zamamu, razbujava maštu i draž, potpiruje i pali nagon.”)

-          tetke su ga oženile Marijicom- (“Oženio neku curu koju su mu tetke i strine i druge babe nahvalile. Bila je sitna, malena, mlada. I tiha, mirna je bila. Uvijek je šutjela, na psovke nije odgovarala, i što god se Đuki ushtjelo, vršila je bez prigovora. Ipak mu omrznula već nakon dva-tri mjeseca. On je htio ženu snažnu, živu, ženu strasti i žudnje, ženu krvi neobuzdane, a ona je bila upravo bolesno tiha, bolesno mrtva i bestrasna.”)

-          ostao je bez žene- („Marijica je rodila Đuki kći Smilju I potom umrla:“Marijica, nedugo po Đukinu odlasku u vojništvo, porodila kćerku, Smilju, i godinu dana po tom umrla.”)

-          posvađao se s ocem zbog birtašice- (“Zato se njih dvojica odmah prvi dan žestoko sukobili i obračunali odmah jedan sa sinovstvom, drugi s očinstvom i uspizmili se, zamrzili. - Đuka je pronašao da je otac u »švaleranju« s birtašicom spiskao oko osam stotina forinti. I iskra razdora, nesreće i rasula bila je bačena. Život među njima dvojicom nije bio do režanje, grdnja, psovke, mračnost, kletve i prkos. Svaki je pošao jednim putem nerada i lijenosti, opijanja i razmetanja.”)

-          Đuka je ubio svog oca- (“Đuki se zacrnilo pred očima... Polako je bio ispružio ruku prema ognjištu, uhvatio gvozdeno žarilo, podigao ga, svom silom pustio i - prekinuo ocu riječ na usnama.Žutkasta ćela sijeda starca samo se muklo ozvala i oblila usirenom crnom krvi....”)

-          bio je nasilan- (“Uzalud. Zato siđe s kola, otkopča lijevču sa njih i uzme njome udarati po konjima. Konji vrištali, cviljeli malone ljudskim cvilom, propinjali se, nakretali lijevo i desno, ali naprijed ne htjedoše. A on nije prestajao. Udarao je i dalje.”)

-          mijenjao se na bolje- (“I život mu ojednom postao i premio i predrag. Kao nikad. I krepak se ćutio za desetero krepkih ljudi. I - jesti je zaboravio.” “Đuka je Begović otada pregnuo udvostručeno. Laćao se svakakova posla. Od jutra do večeri samo je radio i radio. Radio je kao da neće dospjeti; kao da će mu smrt život prekinuti. Ljude je izbjegavao koliko god je mogao. Prije zore još je polazio na njive i na stan, u kasu... Ljudi, još u polusnu, nesabrani i krmeljivi, pri posluhu oštrog kaskanja”)

-          vraćao se starim navikama- (“Nek ide život kako oće! - domišljao. Rad mu omrznuo. Sam je sebi omrznuo. I blijedio je i mrknuo opet i mršavio. Žalovati je započeo za danima davnim, za momaštvom, za besnenim noćima, za potucanjima sokačkim. Onda ga je svako spominjao - mislio on. - Onda je svako o njemu vodio računa. I birtaši i općina i cure i snaše i sve lole i bećari. Ona silovitost njegova, kerenje, nehaj, to je gospodovalo nad svima. Svi se njega onda bojali. A sad? - Mrtva vuka ne plaše se janjci”)

-          oštro komentira I osuđuje život seljaka, on živi različito od drugih- (“Eto! Vi ste živili - kaže im Đuka - uvjereni u duši, da živite dobro i valjano, jer živite kako živi vaš komšija, vaše selo, vaš kraj. Vi ste živili iz ugledavanja u druge. Da su drugi drugače živili, i vi bi. To je to. - A ja? - kaže Đuka za sebe, kaže, on je živio zlom hotimice, znajući da je taki život zlo. Veli: živio je ne osvrćući se na druge, ne gledeći živi li još tkogod kako on. Njega je, istina, vazda nešto nagonilo na takav život. Ali tko će reći da je morao slušati. - Nisam morao - kaže zato on - a slušo sam. Zašto? Zato što sam taj prišaptivač bio ja sam. - Veli: slušao je sebe. Njegov život, život je njegove volje. U njih toga nije, a u tom je njegov život nad njihovim.”)

-          zagledao se u Ružu- (“Ruža! Čobanka Ruža! Kako li se ta žena njegova uhvatila srca! Odonda otkad je napustio svaki posao i rad i začeo polaziti divane i razgovore, sjediti po cijele dane po birtijama i opijati se - odonda je obilazio i oko žena.”)

-          značenje novca za Đuku- (“On je samo još znao za novac. Taj je imao za njega veliku jednostavnu vrijednost zgodna sredstva. Bio je i nasmijan, ćutio se ponosan i ohol, prividno sretan uza srebro ili banku među prstima. U novcu je vidio dobre večere i ručkove, vino i drugo piće, otkup čara i stida mnoge žene, poniznost svakoga birtaša, odobravanje”)

-          Đuka je prodao sve I potrošio, popio; dani su prolazili no on više nista nije osjećao, ostao je sam, ne žaleći ni za čim, sada kao siromašan čoban- (“njemu doduše prolaze dani, prolaze, idu, ali on ne osjeća njihovo prolaženje niti onoliko koliko nekad. Prolazili, ne prolazili, mijenjali se, ne mijenjali -Đuki svejedno. Đuka Begović ne slijedi selo, on ne slijedi dane, ne ravna se po njima, ne mijenja se po vremenu. Za njega kao da i nema više mijene. To on ne vidi, al u njemu je to, u njegovu biću. Na mrtvoj je točki njegov život. I kao na kraju je. Čini se barem, zapao je u jaz, zadnio do dna i sad više - ni makac. Da, on je sad sluga. Čoban je on u Andre Mijaljeva, u onoga Andre čiji je on život prezirao i ne poimao, u onoga krvopljuce kojega nigda nije trpio. Đuka se više ne miče iz sela. Nikud on iz njega. Ni u najbliži grad na vašar neće. Čini se, rekao bi, stišao se, upokojio; za svijet i ni za koga ne mari. Čini se... Rekao bi i upravo ga živa u selu nema. A nije, ne. Ipak - živ je on. Dakako, ono prije, ono je bio život od komada, od sile i snage, život u zlu, rasipanju i bećarenju, a ovo?... Ko i ništa. Kao, uistinu, da i ne živi. Onaj je život bio razmetljiv i raspojasan, razgradio je jedno kućište, otkinuo ciglu s cigle, razbacao do posljednje brazde i stope tolike njive i livade, učinio Đuku jednim bokcem i beskućnikom, čobanom. Ali baš zato to i bio - život!”)

-          nitko ne zna kako će završiti- (“Nego, bog zna hoće li on u tomu završiti. Teško je to rasuditi na Đuki Begovićâ. Ne da se to. Zagonetka je on. Možda će se on i opet izmijeniti, možda već sutra, prekosutra... Možda će se i opet dati na opijanje, i bećarovanje, a pošto ne ima imetka, varat će, krast će...Možda će...”)

ANOTACIJA: Roman „Đuka Begović“ s temom pokušaja bijega od svakodnevnog života, zanimljivo je realistično djelo Ivana Kozarca. Lik Đuke Begovića je detaljno psihološki analiziran, a ostali sporedni likovi su također dobro okarakterizirani.

Combray (U traganju za izgubljenim vremenom), Marcel Proust

Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981.

• „Onaj dragocjeni i tako krhki poljubac, koji mi je mama obično poklanjala kad sam bio u krevetu i već padao u san, sad sam morao prenijeti čak iz blagovaonice u svoju sobu, pa ga čuvati za sve vrijeme dok bih se svlačio, da se ne izgubi njegova slast, da se ne rasprši ispari njegova hlapljiva moć, a upravo tih sam ga večeri, kad bih ga morao primiti opreznije i pažljivije, morao oteti naglo, pred svima, nemajući čak ni vremena ni potrebne slobode duha da unesem u sve što činim onu pažnju manijaka koji se trude da, zatvarajući vrata, ne misle ni na što drugo, da bi mogli u trenutku kad im se vrati bolesna nesigurnost, svome kolebanju pobjedonosno suprotstaviti jasno sjećanje na trenutak kad su vrata zaista zatvorili.“ str. 24

Iz ovog se ulomka vidi koliko je Junak vezan za majku i koliko mu je potrebna. Ona mu je jedina, uz baku, uzvraćala ljubav i bila je iskrena i skromna za razliku od neki ostalih sebičnih likova. Junak nikada nije mogao zaspati bez majčina poljupca kojeg je ponekad morao dobiti potajno jer se otac tome protivio.

• „Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Preplavilo me neko divno uživanje koje se pojavilo bez ikakve veze s bilo čime oko mene, ali mj nisam znao uzroka. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše bezopasni, a njegova kratkoća prividna…I tad mi na jednom pred očima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiću madeleine koji mi je u Combrayu, u nedjelju ujutro, davala tetka Leonie kad bih došao u njenu sobu da je pozdravim… Miris i okus; premda nježniji…čuvaju uj sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.“ str. 45-46-47

Junaka je kušanje madeleine kolača podsjetilo na nešto, ali isprva nije znao na što. Kolač mu je vratio sjećanja na tetu Leonie, na njegovo djetinjstvo i na Combray. U tom trenutku svi su njegovi problemi nestali i počeo je tražiti istinu.

• „Sve je to crkvu izdizalo u mojim očima kao nešto potpuno različito od svega ostalog u gradu; ona se pretvarala u zgradu koja zaprema, ako se tako može reći, četiri dimenzije – četvrta je bila Vrijeme – rasprostirući kroz vjekove svoju lađu, koja je od traveja do traveja, od kapelice do kapelice, kao pobjeđivala i prevaljivala ne samo nekoliko metara, nego i razdoblja u nizu stoljeća, ostajući uvijek pobjednicom.“      str. 61.

Junaka oduševljava combrayska arhitektura, posebno crkva i trg. On stalno živi kroz sjećanja, zanima ga sve ono što se događalo kroz stoljeća. Opisima prošlih vremena i arhitekture, zapravo možemo shvatiti osjećaje glavnog lika.

• „Ono što smo najviše voljeli u Bergotteovim knjigama, potpuno se slagalo s mojim ukusom: voljeli smo onaj melodiozni val, one drevne izraze, a i neke druge, vrlo jednostavne i poznate, na kojima je ono mjesto na kojem ih je iznosio na vidjelo, otkrivalo posebni prizvuk koji on u njima pronalazi…ti ulomci, kojima se on čitačima sviđao, bili su i nama najmiliji. Znao sam ih napamet…“ str. 93

Bergotteo je bio Junakov uzor u pisanju. Volio je njegova djela, kao i njegova obitelj s kojom je bio usko vezan. Junak je također imao književnih ambicija, ali je strahovao da će umrijeti kao svi ljudi, a da svoja djela neće ostaviti za sobom. Smatrao se nevažnim.

• „Zvonik crkve Saint-Hilaire“ mogao se prepoznati već iz velika daljine kako na obzorju ocrtava svoj nezaboravan lik, dok se Combray još nije ni pojavio… Kad se čovjek približavao mogao je vidjeti i ostatak četverouglastog i napola srušenog tornja, koji je bio niži i još se uvijek održavao kraj zvonika… Prateći očima njegov blagi uspon, usrdan nagib njegovih kamenih kosina koje su se približavale jedna drugoj, uzdižući se kao ruke sklopljene na molitvu, ona se tako suživljavala s poletom njegova šiljka da se činilo da se i njezin pogled vinuo s njime u visine...u isto se vrijeme prijateljski smiješila starim, trošnim kamenovima, kojima je sunce na zalasku osvjetljavalo samo još vršak.“ str. 63-64

Opis zvonika je vrlo važan; kako su se promtrači pomicali u prostoru, tako su se mijenjali i odnosi između zvonika. Time se želi prikazati i prolaznost vremena- kako vrijeme prolazi, isti motiv se samo čini izmijenjen.

• „Jer onih večeri kad je bilo gostiju, ili je to makar bio samo gospodin Swann, mama nije dolazila u moju sobu...Ime Swann postalo je za mene gotovo mitološko, i kad sam razgovarao s roditeljima, ginuo  bih od čežnje da ih čujem kako ga izgovaraju, ali se nisam usuđivao da ga izgovorim sam, nego sam ih navodio da govore o predmetima koji su bili blizu Gilberti i njezinoj obitelji, koji su je okružavali i među kojima se nisam osjećao predaleko prognan od nje; (...) tada bih nanovo stao hatati dah, toliko me to ime, liježući na ono mjesto gdje je bilo zauvijek upisano u meni, tiskalo i gušilo u trenutku kad bih ga začuo; činilo mi se punije sadržajem negoli bilo koje drugo zato što sam ga unaprijed bio opteretio svim onim mnogobrojnim ponavljanjem kad sam ga u duhu sam izgovorio.“ str. 24-140

Junaka je dolazak gospodina Swanna uvijek rastužio jer ne bi dobio majčni poljubac prije spavanja. Gospodin Swann bio je dobrodošao u njihovu kuću jer je bio učen čovjek i pripadao je višem sloju. Kasnije, za Junaka on postaje pojam intelektualne i moralne elegancije.

• „Sva su ta sjećanja, ovako nagomilana jedna pokraj drugih, bila tek nesređena hrpa, ali se ipak između njih mogahu razabrati- između onih najstarijih i onih novijih, između onih što su se rodila iz nekog mirisa, pa zatim onih koja su bila tek uspomene neke druge osobe, a ja sam ih od nje doznao… Svakako, kad se tako približavalo jutro, već je odavno nestalo kratke nesigurnosti koju sam osjećao probudivši se. Znao sam u kojoj sobi zaista boravim: rekonstruirao sam je u tami oko sebe.“ str. 181.

Na kraju, Junak se vraća u stvarnost, staje sa sjećanjima i shvaća gdje se nalazi. Prestaje biti nesiguran, shvaća da su jedino majka i baka bile iskrene prema njemu i da su ga voljele te da majčin poljubac ne može zamijeniti niti jedna žena nakon nje.

Camao, A.G.Matoš

Zora, Zagreb, 1968.

BILJEŠKE O PISCU:

A. G. Matoš rođen je 13.6.1873. u Tovarniku. Pohađao je gimnaziju i bio loš učenik koji je puno čitao. Neuspješno je studirao veterinu u Beču, te se nakon toga vratio u Zagreb. U politici je bio naklonjen Stranci prava. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Najpoznatija djela su mu: Iverje, Novo iverje, Ogledi, Vidici i putovi , Umorne priče, Cvijet sa raskršća, Naši ljudi i krajevi, Pjesme… Umro je 17.3.1914. u Zagrebu od tuberkuloze.

BILJEŠKE TIJEOM ČITANJA:

-          Alfred putuje u Genevu

-          majka mu javlja da mu otac umire, nema novca

-          prodaje sve što ima, živi siromašno

-          bolestan je, brigu o njemu preuzima njegov bivši učitelj

-          dolazi u Pariz, živi siromašno

-          svira glasovir

-          sastaje se s ljudima koji imaju stajališta slične njegovima

-          susreće Fanny

-          odlučuje se na bijeg s njom

-          dolaze u njenu kuću

-          papiga Camao ponavlja njihove riječi

-          dolazi njezin  muž, sumnja da ga Fanny vara (Petar mu javlja za to)

-          Fanny i muž Forest se svađaju, papiga izdaje njezinu nevjernost

-          Forest ubija Fanny i Alfreda

TEMA: kobna ljubav

VRSTA: pripovijetka

KOMPOZICIJA:

-uvod- Alfred stiže u Genevu, nakon očeve smrti živi u siromaštvu

-zaplet- dolazi u Pariz, susreće Fanny

-vrhunac- papagaj Camao otkriva prevaru

-rasplet- Forest ubija Fanny i Alfreda

ANALIZA LIKA:

ALFRED KAMENSKI:

-          bio je talentiran za glazbu, ali su ga neki smatrali glupim- („Alfred bijaše tako rđav đak te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom…— Ta nije možno: mali improvizujući pjeva psalme! — Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta. Pohrli u bašču i odnese u naručju derana materi jecajući…“) str. 23.

-          Opis izgleda- („Premda mu bijaše sedamnaesta, ne ustručavaše se domaćica, baronica L., da ljubi pred vascijelim društvom to prerušeno djevojče u čelo, bijelo i izmreškano modrijem žilicama na koje se strunila valovita smeđa kosa, i u usta velika, rumena i prokšena. A on se jedva otima, trči glasoviru, a viti prsti lete preko klavijature kao noga preplašenog pauka.“) str. 24.

-          Kako bi pomogao majci, prodao je sve što je imao- („Premda mu bijaše sedamnaesta, ne ustručavaše se domaćica, baronica L., da ljubi pred vascijelim društvom to prerušeno djevojče u čelo, bijelo i izmreškano modrijem žilicama na koje se strunila valovita smeđa kosa, i u usta velika, rumena i prokšena. A on se jedva otima, trči glasoviru, a viti prsti lete preko klavijature kao noga preplašenog pauka.“) str. 26.

-          Razbolio se i bio je štićenik bivšeg profesora- („Treći dan, pošto već sasvim smalaksa, kucne ga po leđima njegov nekadanji profesor, poznati F-f. Kamenski — da pobjegne, ali ga zaprepašteni gospodin zadrži. Pitanja, molbe, karanja, i Kamenski sve ispovjedi. Poznati ga F. uzme ispod miške, odvede svojoj kući“) str. 26.

-          Teško mu je pala smrt prijatelja- („U Kristijaniji se pobrati sa čudakom i novelistom Dybfestom, a pošto se ovaj od sramote ubi jer je dao da se na njegove oči utopi neki njegov poznanik, Kamenskoga to tako potrese da iza polugodišnjeg lutanja sa ženskim orkestrom dođe u Berlin gdje se smiri, postane pravi »Fatzke« (vrkoč) i ciganski kapelnik.“) str. 27.

-          U Parizu je živio teško i skromno- („. I iza neopisivih stradanja dokopa se Pariza. Ne znajući ni riječi francuski, proživi na najveće čudo bez groša u džepu punu godinicu i jedva se jednom namjeri na piano. I opet poče raditi iznova, raditi dan i noć u mansardi u šestom katu u kojoj bijaše sve pokućstvo, osim glasovira, jedna slamnjača!... Živi se od čaja sa malo hljeba — samo u subotu se pije šampanjac kod grofice Branicke kod koje se briljira u cipelama slikara Weissea, salonskom kaputu čeliste Tisseranda i košulji kipara Davidova koji mora dotle da leži u krevetu.“) str.27.

-          Osjećao se kao iznimka- („Sastajaše se i drugovaše sa ljudima koji su mrzili realnost poput njega, ali njihova mržnja bijaše drukčija od njegova osjećanja. Jedni su mrzili zakone ili vjeru, ili nauku i poeziju; drugi žene, vlasnike, društvo. No Kamenski nije mrzio — bijaše to nešto drugo. Svi oni ljubljahu u svojim općim idejama i idealima sami sebe i takozvano čovječanstvo. Kamenski nije ljubio, nije mrzio, on postane sam sebi teretom. Ne ubi se, jer mu se smrt činjaše možda još gorom brukom od života, a čovječanstvo neosjetljivo i nerazumljivo bijaše mu strano, gotovo užasno. Osjećaše da je potpuna iznimka, da je bijela vrana.“) str. 30.

-          Čeznuo je za Hrvatskom- („Kod kuće bijaše ipak sve drukčije, ljepše i poetičnije. I krišom žaljaše za srdačnim i zdravim selom hrvatskim, premda je znao kako ga i to nekada morilo dosadom. On ljubljaše samo ono što je daleko, nedokučivo, čega ne imađaše. Tek što se dohvatio koje želje, dosadila bi mu prije nego što bi joj udovoljio… Bijahu mu ravnodušne, ali je ginuo za neobičnim odnošajima kojima obiluje ljubav, i za neobičnim ženama kojih nije mogao naći. Iz poletnog vastorga i poriva neobične energije padaše u rezigniranu ravnodušnost i cjepidlačku mlitavost… Hrvatska mi u snu na bulvaru cvrkutaše možda nad glavom kao ptičica... Protarem oči i vidim ličku kapicu, vidim mog brata Hrvata kako tiho duva u dvojnice. Naposljetku se diže zađe za ugao i sve svira tiriliri ti-ti-ti. Pošto ne čuh ništa više pohrlim za bratom Ličaninom, ali njega ni od korova. Kažem ti: Hrvatska mi ono dođe u posjetu, i teško mi je kada se sjetim...“) str. 31., 43.

-          Sviđala mu se Fanny- („Kamenski ju posmatraše, i osvojila ga tolika milina da je ne mogaše više gledati, pa sklopi oči.“) str. 35.

-          Veselila ga je- („— Donijela si mi, kako veli naša drevna pjesma, sunca u njedrima, a u rukavima sjajne mjesečine. Razbih prvi pakleni san i padoh u ovaj nebeski. Evo me k tebi, zanavijek, zanavijek!“) str. 38.

-          Umro je- („Kamenski se oporavi od priviđenja. I opet noć! Krv iz glave zalijepila mu leđa o kamen. Bolovi u rukama i glavi, bolovi u vjetru i vazduhu. I on se moli skrušeno blaženoj Mariji da mu od Gospoda milosrdnika izmoli milost skorog smrtnog časa. Moleći, gasne mu pogled u zvijezdama, noćnim brojanicama, oblacima, noćnom tamjanu, mjesecu — noćnoj hostiji koja mu stade silaziti ustima.“) str. 45.

FANNY:

-          -opis izgleda- („Bacivši cigaretu, osjeti nježni i slatki ženski parfem iz kojega se izvije blijeda koprena, a na njoj dva škura, ponoćna oka, usnice ko krvav karanfil, a večernji suton, koji gustijaše po sobi, stane mu čisto dirati čelo kao razbarušena i meka ženska kosa. Na glasoviru opazi gospodsku bijelu rukavicu, iza zastora na protivnim vratima začu prigušeno disanje…, a ona se glasno i od srca smije, omata oko vitih prstiju Kamenskovu svilenu i dugačku kosu i posmatra znatiželjno začaranog bohema koji se nemarno pružio, prekrstio noge u elegantnim lakovanim cipelama i zaturio ruke u džepove kaputa od crne svilene kadife…— Bože moj, Fanny, ja te već odavna poznajem, a tek danaske vidim kako si lijepa. Oprostite, gospodine barone, ali ona je lijepa, tako strašno lijepa!“) str. 28., 30.

-          Bila je Poljakinja- („— Vjerujte mi da ni ja zapravo ne znam. Poljakinja, mogoste poznati po akcentu. Kćerka propalih koljenovića, pa joj namriješe renticu koju joj ja isplaćujem. Upoznah je u Beču gdje je divno gudila u violončelo.“) str. 30.

-          Čezne za Alfredom- („— Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I ja sam te našla. Niko te meni ne može oteti, pa ni smrt! — šapuće ona, vrele joj suze rose njegove vrele i suhe usne koje stadoše konvulzivno podrhtavati u krajevima“) str. 33.

-          Alfred je oduševljen njenom ljepotom- („“Dakle ti si to zbog koje se rodih i zbog koje ću umrijeti! Zbog toga Gospod stvori svjetlost jer imaš oči, zbog toga sunce jer imaš srce, zbog toga cvijeće jer si ljubičica, zbog toga muziku jer govoriš! Sada razumijem jezik te vode, tog vjetra i te zemlje u koju ću s tobom leći, divna panjo moja gospođo! Herine oči, Atenine ruke, Tetidine oči, Kipridine grudi... zar je sve to odista moje? Zar ću odista da dišem dušom tvojom u kojoj se tako tajanstveno blista ta duboka i mrka noć?“) str. 34.

-          Planira bijeg s njim- („— A sada da se požurimo, dragi Alfrede! Ponijet ćemo samo najnužnije stvari i zlato moje pokojne matere. S tim i s mojom malom rentom možemo spokojno da se spremamo na koncerte. Idemo u Kairo, Mletke ili u Ameriku, meni je svejedno. Je li, ti ćeš mi pomagati pri spremanju na put? U jedanaest idemo na stanicu i odlazimo prvim vlakom. Glavno je da odemo što prije odavde.“) str. 38.

-          Ne voli svog muža Fostera- („Ja znam da me ne ljubiš, znao sam to kada sam te uzeo, i ne tražim ljubavi od tebe.“) str. 41.

-          On je ubija- („Kamenski, mičući modrim usnama, vidje još kroz raspaljena vrata mahnitog kobnika kako ubija revolverom nju, začuđenog lakeja, uplašena dva vjerna psa i kako se davi crnim okovratnikom, darom barona Diamanta, o bakarni stup ispod papige.“) str. 42.

CAMAO:

-          Opis izgleda- („I Kamenski se grohotom nasmija, ali kada se bijela papiga sa zelenom perjanicom stane kostriješiti i buljiti u nj krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od crne smole, osvoji ga potajni ijed i želja da joj priđe i zaokrene vratom“) str. 31.

-          Bio je bijesan- („— Pst, Camao! — umiruje ju ona čisto prestravljena hraneći je šećerom, ali papiga dreči kao bijesna, zelena perjanica mahnito trepti na lutkastoj glavi, a izbuljene oči, tvrde i crne kao od crne smole, nabreknule kao da će da iskoče.“) str. 37.

-          Izdao je Fannyinu prevaru- („..a papiga stane mahnito lepršati, zelena joj perjanica luckasto trepti na luckastoj glavi, a nabrekle i tvrde oči fosforno svjetlucaju. Supijani Forest viknu:— A šta ti je, moj bijeli Camao? No papiga sleti na otoman, digne pandžama nekakvu lepršavu crnu vratnu maramu i stane abundandarati njemački, poljački i francuski:— Dragi... slatki... Alfrede... Tan... Tannhäuseru... nov život... dušo...“) str. 41.

-          Bio je pakostan- („Nađoše pet lešina i papigu koja nad kobnim zatorom pakosno kriještaše:— Fanny, Fanny, moja draga Fanny! Fanny, moje gondže, Fanny, slatka mačkice!“) str. 42.

ANOTACIJA:

„Camao“, djelo A.G.Matoša je modernistička pripovijetka s temom kobne ljubavi. U djelu se javlja sukob estetike lijepog (predstavlja je fički opis likova) i estetike ružnog (Fannyin muž Forest). Pripovijetka je lako čitljiva, zanimljiva.

Bijeg, Milutin Cihlar Nehajev

Katarina Zrinska, Zagreb, 1996.

BILJEŠKE O PISCU:

Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, a umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. Školovao se u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu je radio kao novinar i književnik. Bio je novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist i obrazovan intelektualac. Najpoznatija djela su mu „Bijeg“ te „Vuci“.

 BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

-          Đuro Andrijašević je bio inteligentno dijete

-          Upoznaje i zaljubljuje se u Zoru

-          ljubav propada

-          Đuro upada u krizu, pomaže mu prijatelj Toše

-          majka se oduvijek brinula za sinovo obrazovanje, uči svirati klavir

-          zapošljava se u kući Hrabarovih, upoznaje Veru te se zaljubljuju

-          Verina majka brani vjenčanje, od tada su se samo mogli dopisivati

-          brani im čak i dopisivanje koje im je ranije dopustila

-          za to vrijeme je Đuro dobio posao pomoćnog profesora u školi, ali je njegova financijska situacija teška

-          upoznaje Lukačevskog

-          upoznaje učiteljicu Darinku i njenu prijateljicu Minku; također je bio dobar i s Jaganom i Miloševićem koji su pili i kartali u krčmi

-          piše komediju Rat/Revolucija u Ždrenju u kojoj ismijava svoje kolege iz škole, Maričića i Žuvića

-          s vremenom je polako i zaboravljao na Veru, koja se udala pod prisilom obitelji

-          Lukačevski želi Đuru oženiti Minkom

-          Đuro upada u tešku depresiju

-          piše oproštajno pismo prijatelju Toši

-          počinio je samoubojstvo

ANALIZA LIKA:

ĐURO ANDRIJAŠEVIĆ:

-          bio je miran- („ I inače on je volio mir, pa se je veoma lako složio s davnim običajem đačkim: prosjediti čitave dane u kavani i kretati se na uskom prostoru između sveučilišnih zgrada i stalne gostione.“) str.5

-          opis djetinjstva- („Možda je sve to posljedica dojmova iz djetinjstva; ja sam svoga oca viđao vrlo rijetko, po dan - dva, i uvijek se taj susret svršavao odlaskom kod kojega smo svi imali vlažne oči. Otac se je već bio privikao na to da neprestano "odlazi", kako zahtijeva služba pomorskoga kapetana. No u mojoj duši ostale su jako upisane te slike vječnih suznih oproštaja"…“) str. 6.

-          bio je književnik - („Ure prođu dosta brzo, Andrijaševiću pače bude ugodno kad se kasnije pokazalo da jedan od dvojice njegovih suputnika pozna njegove književne radove.“) str.7.

-          sam sebe zavarava- („Ali je i sam dobro znao da ovi razlozi što ih navodi pred samim sobom kako bi bar donekle uljepšao svoj postupak, nisu ništa drugo nego nevoljne isprike, kojima sebe zavarava. U dnu duše govorilo mu je nešto: to nije nikakvo rješenje, ti samo odgađaš stvar, a znaš da o tom ovisi Verina sreća. “) str. 10.

-          bio je religiozan- („Mati koja ga je uzgojila kao samotnu biljku, čuvajući dječačića od dodira ulice, bila je u nj ulila jaki religiozni osjećaj koji je još narastao pod dojmovima sve jasnije shvatanih obreda i primljenih vjerskih utjeha… U ekstazi išao je tada, na dan svetoga Alojzija, sa drugovima u ophodu ispod trijemova starinske crkve, osjećajući blaženstvo dodira sa samim Bogom…“) str. 14.

-          zaljubio se u Zoru- („ Bio je blizu toga da pobjegne, da je ne vidi nikad više - i kad je ipak morao da konačno izađe, da joj pogleda u oči, bilo mu je još groznije što ona nije imala nikakva prikora za nj nego još veću ljubav. Hvala Bogu - ona i brat otišli su treći dan; Đuri se činilo da bi morao ubiti nju i sebe kad bi još imao ostati uz nju.“) str. 17.

-          Postao je alkoholičar- („Privikne se na duge večeri u začađenim blatnim lokalima, na društvo stalnih pivopija i pomalo i sam dođe na to da se umiruje alkoholom… uvjerenje o beskorisnosti svega tako ga bilo zaokupilo, da je svaki put iza uzaludna napora bacio pero i sa još ojađenijom dušom išao u gostionu da svoj nemir utopi u alkoholu.“) str. 21.

-          zaljubio se u Veru- („- Ja je ljubim, ljubim! klicaše u sebi; i ne prođe sunčani dan a da ne bi zašao u prirodu (on, koji je inače sasvim već bio utonuo u kavanski život); činio se sam sebi dijelom rosne trave, širokih sjena i cvrkutavih jata.“) str. 29.

-          bio je znatiželjan- („ Recite jednostavno, što želite od mene - sasvim je suvišno razlaganje. Vi imate pravo da me bacite van ako hoćete; ja dakle ne mogu nego da slušam. Vi hoćete da ja ne pišem Veri...? Koliko? Godinu dana? Dok svršim ispit? I za to vrijeme vi ćete je voditi na zabave, tražiti joj muža - je li?“) str. 52.

-          osjećao se bijedno- („Što je Vera više naglašavala svoju vjeru u njega, on se osjećao bespo­moćniji, bjedniji.“) str. 54.

-          volio je svoj posao- („U školi je mnogo ljepše nego što sam očekivao. Ima doduše sva sila dosadnih i suvišnih stvari koje su na žalost spojene s mojim pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom! pre­krasna slika); ali je poprijeko ugodno.“) str. 61.

-          voli samoću- („Zavučeš se u svoju sobu, do svoje knjige - i to ti je svijet za sebe. Sam si i nitko ti ne smeta, nikomu ne trebaš davati računa, nitko ti ne može ništa oteti.“) str. 69.

-          bio je posvećen svom poslu- („Dakle, čujte me. Ja sam bio kod vas na predavanju i moram pohvaliti vaš interes za predmet. Vidi se mar i ozbiljnost; dakako, da li će napredak biti prema vašem trudu, o tom se još ne da ništa reći.“) str. 77.

-          teško mu padaju vlastita obećanja- („Čežnja za Verom morila ga jače do igda. Sve je više osjećao težinu obveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne svrši ispita. “) str. 81.

-          ne suočava se s problemima i brzo odustaje od svega- („Ne hoteći ni da to sam sebi prizna, on se sve više izmirivao s mišlju da se valja začas pokoriti svoj ovoj nevolji koja ga je stigla - da nema smisla boriti se, jer ionako nema nikakve nade u uspjeh.“) str. 89.

-          sanjario je- („Još od najranije mladosti u njega je jaka sanjarska žica… Zna da je kao dječak dane i dane znao sanjariti o tom kako bi bilo da naglo postane bogat. I sada mu dolažahu na um jednake misli - a u sanjarenje uvlačila bi se i ozbiljna refleksija. “) str. 91.

-          bježi od stvarnosti- („U takvim beskrajnim fantazijama Andrijašević je dnevice sam sebe znao lišavati dojmova neugodnog svog sadašnjeg života. Nikad mu nije palo na um da zbilja nešto počne (jedino je kupovao redovito srećke), da radi što na književnom polju - taj svijet mašte postojao je sam o sebi i Đuro bi se navijek utjecao njemu kad je htio da pobjegne od neprilika realnosti.“) str. 92.

-          bilo mu je loše- („Na taj način uspije mu da se bar nekako umiri i da svoj način života udesi snošljivije. Bilo je dana kad ga je hvatao očaj i odvratnost - nije mogao da vidi ikoga oko sebe, mrzio je sve ljude. Događalo se da bi ga glava zaboljela od neprestanog pušenja dok bi ležao na divanu i uzalud tražio mira. Ali iza takvih časova opet bi ga ovladala tupost; - i nije mu se iza pet - šest tjedana činilo ništa neobično da probavlja čitave noći kartajući za neznatan novac, slušajući poznate i stoput čuvene šale i opijajući se.“) str. 107.

-          ostao je sam- („Nikoga više nemam, mati mi se otuđila, otišla sasvim u svijet meni nepoznat, brata nemam, prijatelja ne poznam, da izgubim tebe, morao bih svršiti.“) str. 114.

-          razmišlja o smrti- („Prvi put dođe mu u svijest misao o smrti. Učini mu se nešto ne odviše strašno kad bi Vera bila umrla. Pomisli nju na odru, blijedu, posvećenu usred voštanica. I svoju tugu za njom osjećao je u mašti kao da je zbilja umrla. Tuga ta nije bila očajna: tiho, spokojno gledao je u crnu koprenu koja je pokrivala njen obraz, nedotaknut od ičijeg tuđeg dodira... "ja ću za tobom, skoro, dijete moje..."“) str. 115.

-          bio je depresivan- („Gadan, tužan bio je moj život. A tko je kriv?Mislio sam o tom - i nisam riješio zagonetke. Je li moj odgoj, što su me učinili pjesnikom i literatom i dali mi zahtjeve kojih život nije mogao ispuniti? Je li ljubav za Veru koja se nije mogla dobro svršiti radi bijede i siromaštva moje službe? Jesu li ljudi oko mene - taj mali grad, zloban i sitničav? Je li alkohol, sanjarenje, slabost živaca, bolest duše? Ne znam, ne znam. Samo ćutim: valja svršiti. Valja pobjeći dokraja - uteći iz toga života gadnoga, sramotnoga.“) str. 164.

ANOTACIJA:

Roman Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva pripada hrvatskoj moderni te se smatra najboljim djelom toga razdoblja. Tema djela je tragična sudbina mladog intelektualca Đure Andrijaševića. Djelo je zanimljivo, lako čitljivo, a glavni lik je dobro psihološki analiziran.

VRSTA DJELA: roman

TEMA: tragična sudbina mladog intelektualca

KOMPOZICIJA:

-          uvod: Đuro je inteligentno i napredno dijete

-          zaplet: upoznaje Veru, zaljubljuju se, mora ju napustiti

-          vrhunac: Đuro se zapošljava u školi, ima težak život

-          rasplet: nakon pada u veliku depresiju, počinio je samoubojstvo

Bez trećega, Milan Begović

BILJEŠKE O PISCU:

Milan Begović rođen je u Vrlici 19. siječnja 1876. godine, a umro je 13. svibnja 1948. u Zagrebu. Školovanje je završio u Splitu gdje je kasnije radio i kao nastavnik. Begović je prvenstveno dramski pisac, a tek potom romanopisac i pjesnik. Predstavnik je modernizma u hrvatskoj književnosti. Njegova najpoznatija djela su: Bez trećega, Giga Barićeva, Kvartet, Dunja u kovčegu i dr.

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

-          Marko se vraća kući nakon osam godina, sluškinja ga pušta u kuću

-          Gigu zove nekoliko muškaraca, ona nije kod kuće

-          Marko je ljubomoran jer misli da ga Giga vara

-          Giga dolazi kući, Marko je optužuje za varanje

-          Giga priznaje da je odbila sve muškarce koji su joj se udvarali

-          Marko pronalazi pismo u kojem Giga potvrđuje njegovu smrt

-          Ona ga uvjerava da nije tako mislila i da mu se uvijek nadala

-          Marko čita pismo koje mu je Gigin otac, shvaća da ga Giga nije varala

-          Marko odlazi Gigi u sobu

-          Ona je ljuta što su mu trebali dokazi i što nema povjerenja u nju

-          Ponovo se svađaju

-          Marko ju pokušava silovat

-          Giga uzima pištolj i ubija muža

TEMA: nepovjerenje i ljubomora između Marka i Gige

VRSTA DJELA: drama

MJESTO RADNJE: Zagreb, Gornji grad

VRIJEME RADNJE: 1926. godina

KOMPOZICIJA:

-uvod- Marko se nakon 8 godina vraća Gigi

-zaplet-  Marko je ljubomoran i ne vjeruje Gigi

-vrhunac- Marko čita pisma, Giga je povrijeđena i razočarana što mu trebaju dokazi

-rasplet- Marko je pokušava silovati, ubija ga revolverom

ULOGA DIDASKALIJA:

Pisac pomoću didaskalija čitateljima prikazuje radnju i likove. Saznaju se njihovi pokreti, razmišljanja i sve ostalo što je važno. Njima se stvara ugođaj koji vlada u djelu.

ANALIZA LIKOVA:

MARKO BARIĆ:

-          Izgled - („U pačetvorini vrata stajao je, osvijetljen vanjskim svijetlom, krupan, visok čovjek, u kabanici, sa mekanim, širokim šeširom na glavi, držeći u svakoj ruci po jedan putni kovčeg. Obrastao crnom, nešto prosijedom bradom i dosta dugim kosama, počešljanim preko glave, daje u svojoj ruskoj crnoj bluzi dojam ruskog čovjeka, što se povećava njegovim jako izbočenim ličnim kostima.“)

-          Zabrinut za oca, vrijeđa žene- („Šta mu je? Što mi nisi odmah rekla da je bolestan! Otkada je bolestan?...  Idem k njemu! Odmah idem k njemu! Odmah k njemu!... Ni u kojem slučaju ne može da bude ludnica najbolje rješenje. Samo se u ženskoj glavi može roditi takav sofizam! Još agresivnije: Bio je pijanica, jest, pa šta onda? Koliko ima pijanica na svijetu! Tko pije, ima nešto od života. Uživa u nečemu. I zaboravlja. Taj je našao svoje rješenje.“)

-          uvjeren je da ga Giga vara- („MARKO se gorko, glasno, neiskreno nasmije, udari se po koljenu, digne se, istisne kroz zube: Besramna si kao svaka ona koja je kao ti! I pođe prema drugoj strani sobe.“)

-          misli da je samo njemu bilo teško- („MARKO jednostavno, bez akcenta: Ja ili tko drugi, svejedno! Jače: Meni nije bilo tako. Ja nisam imao telefon da mi ugodno zvecka kraj uha i da mi se najavljuju gosti što će me utješiti, razveseliti; ni pošte koja će mi odnositi i donositi pisma, barem jedno jedino, da čujem tko je od mojih živ i je li još moj, da mu javim da sam i ja još živ i još njegov. „)

-          bio je znatiželjan- („Evo tebe, uzmi, na primjer, tebe. Mjesto da se prostreš preda mnom kao ćilim, onakva kakva jesi, da vidim šta je na tebi vrijeme ubilježilo, šta su ljudi raznijeli dlanovima i koljenima, a ti od časa do časa nešto priznaš, nešto zatajiš, nešto opet prevrneš, da mi izgledaš poput kabanice jedne, sašite od tisuće krpa, što se iskazuje da je kraljevski plašt, jer je u nju zalutalo parče grimiza.“)

-          bio je matematičar - („- Pa dobro, sva ta viša matematika nije nego obična glupost. Šta ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekada sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.“)

-          osjeća se prodano- („MARKO zareži: Kako se već čovjek prodaje! Ona meni komad zlata, a ja njoj sebe. Čuvao sam joj blago, mijesio kruh, kuhao čaj, branio je od razbojnika, bio zadnji njen sluga i zadnje njeno živinče. A u kasnim noćima svirao sam joj u harmoniku, da bi se čitavo naselje skupilo oko nas, dok ne bi zaspala, a kad bi zaspala, gonio sam sa njenog oznojenog mongolskog lica komarce i uholaže. Divna služba za nekoga tko je kadar da riješi najteže probleme više matematike!“)

-          smatra da Giga laže- („MARKO fanatično: Ništa, pa kud ćeš nešto strašnije negoli je to ništa: puno svih mogućnosti, svih prevara, zasjeda i pakosti. Ništa: odgovara lupež za koga se zna da je ukrao, a nema dokaza; ništa: veli razbojnik koji nije na djelu uhvaćen; ništa: kriči preljubnica kojoj je tijelo puno tragova ljubavnikovih ruku, ali nema takvih daktiloskopa koji bi to mogli ispitati. Eto, tako je i tvoje ništa: obrana svih krivaca, zaštita svakog prestupka.“)

-          misli da je u pravu- („MARKO uvjereno: Sve su moje konkluzije logične i opravdane. Svi ti ljudi oko tebe ne bi bili nikad tako uporni da im nisi dala povoda za to. Moja ljubomora nije produkt jedne aberacije, nego činjenicâ kojima sam našao tragova ovdje, gdje se tvoj život odvijao.“)

-          bio je povrijeđen jer ga smatraju mrtvim- („Sad konačno znam šta je sa mnom. To je redovit službeni akt. Sa pečatom i potpisom. Ja sam mrtav… Znala je ona vrlo dobro da mrtvaci leže u grobu bez komfora i da tamo još nije uvedena elektrika.“)

-          bio je agresivan, želi silovati Gigu- („MARKO je jednim pokretom pograbi i digne u naručaj, pa klikne: Pa vidjet ćemo. Nosi je prema bračnoj sobi.GIGA se otimlje i viče: Pusti me! Odmah me pusti! MARKO je odnese unutra. Vidi se kako ju je bacio na postelju, onda hitro poleti k vratima, zatvori ih i zavrne ključ u njima.GIGA kruta, iskreno brutalna: Jer mi se gadiš!MARKO pogođen od te riječi i akcenta diže se, gledajući u nju, sav jedna užasna prijetnja. Polako se povlači k njoj, spreman da je zaskoči.“)

-          Giga ga je ubila- („MARKO ustavi se samo tren: Ah, šta, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te! S podivljalim licem i ispruženih ruku poleti prema njoj. Međutim plane revolver u njenoj ruci, a Marko se sruši udarivši u padu o fotelj koji ih je još dijelio.“)

GIGA BARIĆEVA:

-          raduje se Markovom povratku- („Marko!Misleći da se je možda sakrio, poleti k verandi kojoj su vrata ostala otvorena, zaviri u nju, onda se okrene naglo i opazi ga uz prozor gdje je stajao nepomičan. Ona rastvori široko oči, ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje, digne ruku k ustima i reče: Jesi li ti to, Marko? I prepoznavši ga u isti čas, poleti k njemu raširenih ruku.“)

-          pokušava mu objasniti da nema razloga za ljubomoru- („GIGA gleda ga otvoreno u oči: Nemaš nikakva razloga. Jest, ljetovala sam u Trogiru, ali čitavo vrijeme njega nije bilo tamo. Ni onda kad sam tamo došla, ni kad sam odanle odilazila. Krivo činiš što iz ovog ili onog izvađaš neke zaključke, umjesto da najprije čuješ šta sam sve pretrpjela i doživjela kroz ove godine što te nije bilo, što uopće nisam znala jesi li živ ili mrtav.“)

-          bila je strpljiva i spremna sve objasniti- („Marko, ja te molim da prestaneš s predbacivanjima i uvredama. Ovako nećemo doći ni do čega. Ti veliš da vidiš i znaš sve, ali ja ti velim da si od sumnje slijep i nerazborit. Dozvoli mi, prije svega, da ti ispričam šta se sve desilo kod mene kroz ovih dugih osam godina.“)

-          uvijek se nadala Markovom povratku-  („Dok sam se nadala, a i poslije kad se više nisam nadala, često sam mislila: kakav bi izgledao naš prvi susret da se vratiš. Kombinirala sam ovo i ono, pitala se šta ćeš reći najprije, kakav ćeš izgledati, kako ćeš me uzeti, ispitivati, govoriti o svemu šta si doživio, koliko si stradao, zašto se nisi nikad javljao, kako si se ono izgubio u Galiciji gdje sam skoro s uma sišla tražeći te - ali na ovako nešto nisam pomišljala nikad! Da ćeš po jednom telefonskom pozivu, po jednom smiješnom buketu, po pismu iz kojega se najjasnije vidi da to piše jedan neuslišani molitelj, izgraditi čitav jedan toranj nevjere, brakolomstva, sumnjiva života, ne, toga nisam očekivala. Ali jedno ti mogu reći: varaš se. Varaš se ti i ta tvoja čula, koja mi izgledaju kao kakvi deformirani precizioni aparati što krivo funkcioniraju.“)

-          bila je ljuta što mu za sve trebaju dokazi- („ Oh, da znaš, šta sam se napatila, načekala, namrcvarila, ne bi se tako rugao! Da me nije stid pred našim sutrašnjim življenjem, navela bih ti stotine dokaza, stotine svjedoka: i ljudi i događaja i stvari, koji bi ti rekli kako je sve drukčije nego što ti misliš. Žalosno je što u prvom času našeg tako dugo očekivanog sastanka moram da ti podastrem potvrde i uvjerenja i priznanice na se i na svoje osjećaje, da ih ispitam, kao da je ljudsko srce kakva blagajna kojoj treba računoispitač.“)

-          ponašala se kao da je on kraj nje- („Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Uvijek spremne, ako se ti vratiš. Ja spavam na onom divanu.“)

-          bila je iznenađena muževim ponašanjem- („GIGA je ostala zapanjena od ove njegove iznenadne brutalnosti. U prvi čas je pomislila da je poludio kao i njegov otac. Ali onda se u njoj počelo buniti. Uvrijeđena, ponižena, uspravi se na otpor i krikne sva izvan sebe: Prestani već jedanput! Ti si poludio!“)

-          njezin osjećaj u trenutnoj situaciji s Markom- („Ništa nije tako tužno kao ova moja velika sreća danas!“)

-          bila je vjerna- („GIGA: Jest, advokat, konte, i još njih dva-tri. I sve sam odbila. Definitivno, prije nekoliko dana. A kako si vidio iz onog pisma, nisu više ni dolazili amo. Niti ne telefoniraju. Konte se večeras javio jer je htio odgovor na pismo. Čuo si ga i sam. Advokat ima da uredi stvar sa Piroškom. I to si čuo.“)

-          prisjeća se zaruka- („GIGA: Ti si bio sa mnom prije dolaska njihova voza u Botaničkom vrtu. Pet minuta prije pet sam otišla na stanicu, rekao si: - "Mala gospođice, ako ste s time sporazumni, ja ću vas oženiti." MARKO se povađa za njenim sjećanjima: Jest, jest. Ti si me na to upitala: - "A ako nisam?"GIGA življe: A ti si rekao: - "Onda ću vas oteti".MARKO potpuno u igri: I mislio sam vrlo ozbiljno na to.“)

-          nije bila sigurna kako se treba ponašati- („GIGA se ganula i dolazilo joj da mu priđe i da ga zagrli, ali bojala se da to opet ne izazove u njemu kojekakve komentare i paralele, pa se otimala i izvlačila iz vlastitog sentimenta kao iz tijesne košulje.“)

-          shvaća da je Marko želi kontrolirati- („GIGA se digne, približi mi se: To nam i jest uvijek najmisterioznije i najnedokučljivije. Mislim baš zato, jer težimo da ono što najviše volimo bude do krajnjih granica ono isto što smo i mi sami. Ti bi, dragi, izgleda, bio najsretniji kad bi svaka moja kretnja bila refleks tvoje volje, i da svoju misao posudim iz tvoje glave. Ili kad bi ti, u svaki čas kad ti se prohtije ona se nasmiješi blagom ironijom,mogao dignuti, kao kakav poklopac, moj skalp i poput urara staviti ono nekakvo staklo na oko, pa promatrati funkcije moga mozga. Onda bih ja, dragi, bila aparat, a sav moj osjećajni život mehanizam… Misliš, valjda, za kratko vrijeme, dok me razgledaš, raščlaniš, vidiš kako sve funkcionira, a onda da sam opet čovjek. “)

-          bila je očajna- („GIGA je postajala sve to neutješnija. Nije znala šta bi rekla ni počela. Premorena, iznervirana od pustih traženja i uvjeravanja, od mjerenja riječi i obzirljivih zaobilaženja, jedva je dahnula nešto kao neki odgovor: Ali, dragi, ljubav nije nikakvo čudo; samo pravi čudesa.“)

-          umorna je od silnog dokazivanja svojih tvrdnji i ne može lagati- („GIGA potpuno iscrpljena: S tobom se ne može govoriti, ti sve iskrivljuješ. Čovjek se boji za svaku riječ koju bi da kaže. Najbolje bi bilo da pođeš spavati… Jer bih laglje podnijela da odgovaram zakonu za bilo kakav zločin za koji sam svjesna da sam ga učinila, nego tebi ovdje za nešto što si ti u sebi iskonstruirao, a ja ne mogu da priznam, jer nemam što da priznam. Čini mi se da bih u ovaj čas bila najsretnija kad bih na svakoj onoj stranicipokaže na razbacana pisma stajalo napisano kako sam bila nečija, ali, kad eto nisam. Ja ne mogu da kažem da jesam, kad nisam.“)

-          bila je iskrena- („GIGA mirno: Moguće svaka, osim mene. To jest, ja se i ne branim. Mogla sam prešutjeti koješta, a mogla sam naći i načina da ti ne moram pokazati sadržine ovih pretinaca gdje doduše nema ni retka koji bi protiv mene svjedočio, ali ipak ima nešto u čemu jedna ljubomorna fantazija, kao što je tvoja, može loviti indicije i praviti kojekakve konkluzije, ima ono što se događa sa svakom mladom ženom, a ne samo sa onom kojoj je muž godinama odsutan i za koga se odavna ništa ne zna, a to je činjenica da je salijeću muškarci i kušaju da je predobiju. Ja sam i to mogla zatajiti. Mogla sam jednostavno uputiti Francisku da izvadi, dok mi dolje večeramo, iz tih pretinaca štošta što ti ne treba da vidiš. Ali ne, ja baš hoću da vidiš i znaš sve, ja hoću da se tvoja ljubomora zasiti i istroši na tvojoj nelogici i dođe do apsurda.“)

-          bila je uplašena- („GIGA pođe za njim, sva razobličena od strave, opetujući neprestano: Nemoj čitati. Nemoj danas čitati. Samo ne danas. A kad je Marko počeo rastvarati … "Uvjerenje. Uzevši u obzir okolnost da je profesor Marko Barić... otkuda se nije više javljao... usprkos sveopće, dugogodišnje potrage... i po svjedočanstvima koja daju slutiti... na zahtjev njegove žene Margite... proglašuje se Marko Barić mrtvim."“)

-          priča što se događalo dok je Marko bio odsutan- („GIGA ne dohvati njegove ruke, nego, kao da je i ne vidi, nastavi: Marko, poslušaj me. Ne muči me. Moraš znati kako je sve bilo. Ne možeš me suditi, ne smiješ me osuditi. Jest, dala sam te proglasiti mrtvim, ali nisam te zakopala, oživila sam te. Marko, čuješ li, oživila sam te. U zadnji čas. Bože moj, šta mi je, ja ne znam da mislim. Slušaj me. Rekla sam ti kako su me oni ljudi salijetali, kako su me nagovarali da se odrečem svoga samovanja, da živim svoj život. Govorili su mi da uzalud čekam na te. Da se ugledam na ovu, na onu, kojima se muževi nisu vratili, a one se već davno preudale. Čitav svijet mi je tako govorio, osim moga oca i moga srca. Marko, slušaj me, gledaj me. Istinu govorim, čistu istinu. Kad mi je umro otac, ostalo je oko mene sve prazno, samoća jedna strahovita, u kojoj se bojiš riječ reći, jer čuješ kako se ona opetuje odjekujući u praznim prostorijama, pa izgleda luda, besmislena. Užas je to, Marko, riječ na koju nitko ne reagira, koja nije nego pusti jedan zvuk što nikoga ne zanima, što nikome ništa ne znači. Onda sam odlučila poći za bilo koga od onih koji su me molili za to. Nikoga nisam voljela, ni k jednom me nije srce vuklo, mjerila sam ih po njihovoj dobroti i prema tome sam se htjela odlučiti. A ipak, kad je došao čas odluke, kad je sve bilo priređeno, kad si i ti bio službeno proglašen da više ne živiš, onda sam odustala od svega. Rekla sam im: -"Gospodo, ne mogu!" - i nisam ih više primala. Da se nisi vratio, bila bih se zavukla ovdje među ova svoja četiri zida i pomalo starjela i nestajala. Ona klekne kraj njega, primi ga za ruku i, gledajući ga u apatično, bezizrazno lice, viče: Jesi li razumio? Je li sada vjeruješ? Marko, Marko, ničija nisam, ni sada niti ikada prije nego tvoja. Govori, uzmi me, tvoja sam.“)

-          bila je ljuta zbog nepovjerenja- („GIGA krikne: Pa to i jest ono! Morao si još iz početka vjerovati meni, a ne onim suhim i prašnjavim buketima i telefonskim signalima. Ništa nisi želio znati što se je sve u meni prevrtalo kroz ove godine, ni kolike su bile moje muke ni kako sam ih izdržala, ni kako sam se otimala: samo jedna jedina misao živjela je u tebi: je li me ko imao ili nije.“)

-          stavlja muškarca i ženu u jednak položaj- („GIGA: Da, ali se pri tom nisi nijedanput upitao: bog zna je li ona kriva ako je neko stavio ruku na nju i uzeo je? Nije ti palo na pamet kako sve vreba na jednu mladu ženu kao na nezaštićenu divljač? Kako su svuda zasjede, himbe, kukavičluci, na svim našim stazama i kako u njih upadnemo i prevarene i zavedene iz neopreza, nesmotrenosti, iz slaboće, jer i mi smo kao i vi, i mi smo katkad neodgovorne baš jednako kao i vi. Zašto tražite od nas da budemo ono šta vi niste? Zašto vi možete da nas mjerite vagom vaših iskustava na miligrame, a nama mora biti dostatan naš instinkt? Zašto vi znate kakve su nošnje i običaji po bordelima između Amura i Volge, a mi ne smijemo dozvoliti da nas pomiluje jedna muška ruka kad smo već izgubile nadu da će nas doseći ona koju tako dugo čekamo? Tvoja je logika apsurdna i egoistična.“)

-          sama je svoja gospodarica- („GIGA se nasmije s užasnim sarkazmom: Pravo? Tko ima pravo na me? Gdje je taj čovjek koji to može reći? Nitko nema prava na me dok mu ga ja ne dam.“)

-          ubila je Marka- („GIGA ostane nekoliko trenutaka ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju. Najzad se teškim koracima odvuče do telefona, najvećim naporom digne slušalicu, pa, dršćući sva na čitavom tijelu, reče muklo, isprekidano: 82-17. - Jest. - Doktore Mika. - Da, ja sam. - Ubila sam svoga muža. Zadnja joj se riječ prekine u grlu. Slušalica joj ispadne iz ruke. Onda se polako i teško ljulja kao da će se srušiti,međutim pada.“)

 ANOTACIJA:

Djelo Milana Begovića, Bez trećega, vremenski ne pripada razdoblju moderne, ali ima elemenata moderne dramaturgije. Tema drame je sukob, nepovjerenje i ljubomora između Marka i Gige, para razdvojenog osam godina. Drama tragično završava. Djelo mi se svidjelo zbog načina na koji je pisano, tj. svidjela mi se uloga didaskalija pomoću kojih se likovi i psihički i fizički mogu upoznati.

NAJLJEPŠI ULOMAK:

„Zašto tražite od nas da budemo ono šta vi niste? Zašto vi možete da nas mjerite vagom vaših iskustava na miligrame, a nama mora biti dostatan naš instinkt? Zašto vi znate kakve su nošnje i običaji po bordelima između Amura i Volge, a mi ne smijemo dozvoliti da nas pomiluje jedna muška ruka kad smo već izgubile nadu da će nas doseći ona koju tako dugo čekamo? Tvoja je logika apsurdna i egoistična.“

Ulomak mi se svidio jer je žena hrabro postavila realna pitanja muškarcu i objasnila mu da nije uvijek ispravna samo njegova odluka i razmišljanja. Kada je Giga shvatila da je Marko pokušava kontrolirati, shvatila je i tu veliku razliku koju muškarci prave te ju je slikovito i jasno objasnila ovim primjerom.