BILJEŠKE O PISCU:
Milan Begović rođen je u Vrlici 19. siječnja 1876. godine, a umro je 13. svibnja 1948. u Zagrebu. Školovanje je završio u Splitu gdje je kasnije radio i kao nastavnik. Begović je prvenstveno dramski pisac, a tek potom romanopisac i pjesnik. Predstavnik je modernizma u hrvatskoj književnosti. Njegova najpoznatija djela su: Bez trećega, Giga Barićeva, Kvartet, Dunja u kovčegu i dr.
BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:
- Marko se vraća kući nakon osam godina, sluškinja ga pušta u kuću
- Gigu zove nekoliko muškaraca, ona nije kod kuće
- Marko je ljubomoran jer misli da ga Giga vara
- Giga dolazi kući, Marko je optužuje za varanje
- Giga priznaje da je odbila sve muškarce koji su joj se udvarali
- Marko pronalazi pismo u kojem Giga potvrđuje njegovu smrt
- Ona ga uvjerava da nije tako mislila i da mu se uvijek nadala
- Marko čita pismo koje mu je Gigin otac, shvaća da ga Giga nije varala
- Marko odlazi Gigi u sobu
- Ona je ljuta što su mu trebali dokazi i što nema povjerenja u nju
- Ponovo se svađaju
- Marko ju pokušava silovat
- Giga uzima pištolj i ubija muža
TEMA: nepovjerenje i ljubomora između Marka i Gige
VRSTA DJELA: drama
MJESTO RADNJE: Zagreb, Gornji grad
VRIJEME RADNJE: 1926. godina
KOMPOZICIJA:
-uvod- Marko se nakon 8 godina vraća Gigi
-zaplet- Marko je ljubomoran i ne vjeruje Gigi
-vrhunac- Marko čita pisma, Giga je povrijeđena i razočarana što mu trebaju dokazi
-rasplet- Marko je pokušava silovati, ubija ga revolverom
ULOGA DIDASKALIJA:
Pisac pomoću didaskalija čitateljima prikazuje radnju i likove. Saznaju se njihovi pokreti, razmišljanja i sve ostalo što je važno. Njima se stvara ugođaj koji vlada u djelu.
ANALIZA LIKOVA:
MARKO BARIĆ:
- Izgled - („U pačetvorini vrata stajao je, osvijetljen vanjskim svijetlom, krupan, visok čovjek, u kabanici, sa mekanim, širokim šeširom na glavi, držeći u svakoj ruci po jedan putni kovčeg. Obrastao crnom, nešto prosijedom bradom i dosta dugim kosama, počešljanim preko glave, daje u svojoj ruskoj crnoj bluzi dojam ruskog čovjeka, što se povećava njegovim jako izbočenim ličnim kostima.“)
- Zabrinut za oca, vrijeđa žene- („Šta mu je? Što mi nisi odmah rekla da je bolestan! Otkada je bolestan?... Idem k njemu! Odmah idem k njemu! Odmah k njemu!... Ni u kojem slučaju ne može da bude ludnica najbolje rješenje. Samo se u ženskoj glavi može roditi takav sofizam! Još agresivnije: Bio je pijanica, jest, pa šta onda? Koliko ima pijanica na svijetu! Tko pije, ima nešto od života. Uživa u nečemu. I zaboravlja. Taj je našao svoje rješenje.“)
- uvjeren je da ga Giga vara- („MARKO se gorko, glasno, neiskreno nasmije, udari se po koljenu, digne se, istisne kroz zube: Besramna si kao svaka ona koja je kao ti! I pođe prema drugoj strani sobe.“)
- misli da je samo njemu bilo teško- („MARKO jednostavno, bez akcenta: Ja ili tko drugi, svejedno! Jače: Meni nije bilo tako. Ja nisam imao telefon da mi ugodno zvecka kraj uha i da mi se najavljuju gosti što će me utješiti, razveseliti; ni pošte koja će mi odnositi i donositi pisma, barem jedno jedino, da čujem tko je od mojih živ i je li još moj, da mu javim da sam i ja još živ i još njegov. „)
- bio je znatiželjan- („Evo tebe, uzmi, na primjer, tebe. Mjesto da se prostreš preda mnom kao ćilim, onakva kakva jesi, da vidim šta je na tebi vrijeme ubilježilo, šta su ljudi raznijeli dlanovima i koljenima, a ti od časa do časa nešto priznaš, nešto zatajiš, nešto opet prevrneš, da mi izgledaš poput kabanice jedne, sašite od tisuće krpa, što se iskazuje da je kraljevski plašt, jer je u nju zalutalo parče grimiza.“)
- bio je matematičar - („- Pa dobro, sva ta viša matematika nije nego obična glupost. Šta ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekada sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.“)
- osjeća se prodano- („MARKO zareži: Kako se već čovjek prodaje! Ona meni komad zlata, a ja njoj sebe. Čuvao sam joj blago, mijesio kruh, kuhao čaj, branio je od razbojnika, bio zadnji njen sluga i zadnje njeno živinče. A u kasnim noćima svirao sam joj u harmoniku, da bi se čitavo naselje skupilo oko nas, dok ne bi zaspala, a kad bi zaspala, gonio sam sa njenog oznojenog mongolskog lica komarce i uholaže. Divna služba za nekoga tko je kadar da riješi najteže probleme više matematike!“)
- smatra da Giga laže- („MARKO fanatično: Ništa, pa kud ćeš nešto strašnije negoli je to ništa: puno svih mogućnosti, svih prevara, zasjeda i pakosti. Ništa: odgovara lupež za koga se zna da je ukrao, a nema dokaza; ništa: veli razbojnik koji nije na djelu uhvaćen; ništa: kriči preljubnica kojoj je tijelo puno tragova ljubavnikovih ruku, ali nema takvih daktiloskopa koji bi to mogli ispitati. Eto, tako je i tvoje ništa: obrana svih krivaca, zaštita svakog prestupka.“)
- misli da je u pravu- („MARKO uvjereno: Sve su moje konkluzije logične i opravdane. Svi ti ljudi oko tebe ne bi bili nikad tako uporni da im nisi dala povoda za to. Moja ljubomora nije produkt jedne aberacije, nego činjenicâ kojima sam našao tragova ovdje, gdje se tvoj život odvijao.“)
- bio je povrijeđen jer ga smatraju mrtvim- („Sad konačno znam šta je sa mnom. To je redovit službeni akt. Sa pečatom i potpisom. Ja sam mrtav… Znala je ona vrlo dobro da mrtvaci leže u grobu bez komfora i da tamo još nije uvedena elektrika.“)
- bio je agresivan, želi silovati Gigu- („MARKO je jednim pokretom pograbi i digne u naručaj, pa klikne: Pa vidjet ćemo. Nosi je prema bračnoj sobi.GIGA se otimlje i viče: Pusti me! Odmah me pusti! MARKO je odnese unutra. Vidi se kako ju je bacio na postelju, onda hitro poleti k vratima, zatvori ih i zavrne ključ u njima.GIGA kruta, iskreno brutalna: Jer mi se gadiš!MARKO pogođen od te riječi i akcenta diže se, gledajući u nju, sav jedna užasna prijetnja. Polako se povlači k njoj, spreman da je zaskoči.“)
- Giga ga je ubila- („MARKO ustavi se samo tren: Ah, šta, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te! S podivljalim licem i ispruženih ruku poleti prema njoj. Međutim plane revolver u njenoj ruci, a Marko se sruši udarivši u padu o fotelj koji ih je još dijelio.“)
GIGA BARIĆEVA:
- raduje se Markovom povratku- („Marko!Misleći da se je možda sakrio, poleti k verandi kojoj su vrata ostala otvorena, zaviri u nju, onda se okrene naglo i opazi ga uz prozor gdje je stajao nepomičan. Ona rastvori široko oči, ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje, digne ruku k ustima i reče: Jesi li ti to, Marko? I prepoznavši ga u isti čas, poleti k njemu raširenih ruku.“)
- pokušava mu objasniti da nema razloga za ljubomoru- („GIGA gleda ga otvoreno u oči: Nemaš nikakva razloga. Jest, ljetovala sam u Trogiru, ali čitavo vrijeme njega nije bilo tamo. Ni onda kad sam tamo došla, ni kad sam odanle odilazila. Krivo činiš što iz ovog ili onog izvađaš neke zaključke, umjesto da najprije čuješ šta sam sve pretrpjela i doživjela kroz ove godine što te nije bilo, što uopće nisam znala jesi li živ ili mrtav.“)
- bila je strpljiva i spremna sve objasniti- („Marko, ja te molim da prestaneš s predbacivanjima i uvredama. Ovako nećemo doći ni do čega. Ti veliš da vidiš i znaš sve, ali ja ti velim da si od sumnje slijep i nerazborit. Dozvoli mi, prije svega, da ti ispričam šta se sve desilo kod mene kroz ovih dugih osam godina.“)
- uvijek se nadala Markovom povratku- („Dok sam se nadala, a i poslije kad se više nisam nadala, često sam mislila: kakav bi izgledao naš prvi susret da se vratiš. Kombinirala sam ovo i ono, pitala se šta ćeš reći najprije, kakav ćeš izgledati, kako ćeš me uzeti, ispitivati, govoriti o svemu šta si doživio, koliko si stradao, zašto se nisi nikad javljao, kako si se ono izgubio u Galiciji gdje sam skoro s uma sišla tražeći te - ali na ovako nešto nisam pomišljala nikad! Da ćeš po jednom telefonskom pozivu, po jednom smiješnom buketu, po pismu iz kojega se najjasnije vidi da to piše jedan neuslišani molitelj, izgraditi čitav jedan toranj nevjere, brakolomstva, sumnjiva života, ne, toga nisam očekivala. Ali jedno ti mogu reći: varaš se. Varaš se ti i ta tvoja čula, koja mi izgledaju kao kakvi deformirani precizioni aparati što krivo funkcioniraju.“)
- bila je ljuta što mu za sve trebaju dokazi- („ Oh, da znaš, šta sam se napatila, načekala, namrcvarila, ne bi se tako rugao! Da me nije stid pred našim sutrašnjim življenjem, navela bih ti stotine dokaza, stotine svjedoka: i ljudi i događaja i stvari, koji bi ti rekli kako je sve drukčije nego što ti misliš. Žalosno je što u prvom času našeg tako dugo očekivanog sastanka moram da ti podastrem potvrde i uvjerenja i priznanice na se i na svoje osjećaje, da ih ispitam, kao da je ljudsko srce kakva blagajna kojoj treba računoispitač.“)
- ponašala se kao da je on kraj nje- („Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Uvijek spremne, ako se ti vratiš. Ja spavam na onom divanu.“)
- bila je iznenađena muževim ponašanjem- („GIGA je ostala zapanjena od ove njegove iznenadne brutalnosti. U prvi čas je pomislila da je poludio kao i njegov otac. Ali onda se u njoj počelo buniti. Uvrijeđena, ponižena, uspravi se na otpor i krikne sva izvan sebe: Prestani već jedanput! Ti si poludio!“)
- njezin osjećaj u trenutnoj situaciji s Markom- („Ništa nije tako tužno kao ova moja velika sreća danas!“)
- bila je vjerna- („GIGA: Jest, advokat, konte, i još njih dva-tri. I sve sam odbila. Definitivno, prije nekoliko dana. A kako si vidio iz onog pisma, nisu više ni dolazili amo. Niti ne telefoniraju. Konte se večeras javio jer je htio odgovor na pismo. Čuo si ga i sam. Advokat ima da uredi stvar sa Piroškom. I to si čuo.“)
- prisjeća se zaruka- („GIGA: Ti si bio sa mnom prije dolaska njihova voza u Botaničkom vrtu. Pet minuta prije pet sam otišla na stanicu, rekao si: - "Mala gospođice, ako ste s time sporazumni, ja ću vas oženiti." MARKO se povađa za njenim sjećanjima: Jest, jest. Ti si me na to upitala: - "A ako nisam?"GIGA življe: A ti si rekao: - "Onda ću vas oteti".MARKO potpuno u igri: I mislio sam vrlo ozbiljno na to.“)
- nije bila sigurna kako se treba ponašati- („GIGA se ganula i dolazilo joj da mu priđe i da ga zagrli, ali bojala se da to opet ne izazove u njemu kojekakve komentare i paralele, pa se otimala i izvlačila iz vlastitog sentimenta kao iz tijesne košulje.“)
- shvaća da je Marko želi kontrolirati- („GIGA se digne, približi mi se: To nam i jest uvijek najmisterioznije i najnedokučljivije. Mislim baš zato, jer težimo da ono što najviše volimo bude do krajnjih granica ono isto što smo i mi sami. Ti bi, dragi, izgleda, bio najsretniji kad bi svaka moja kretnja bila refleks tvoje volje, i da svoju misao posudim iz tvoje glave. Ili kad bi ti, u svaki čas kad ti se prohtije ona se nasmiješi blagom ironijom,mogao dignuti, kao kakav poklopac, moj skalp i poput urara staviti ono nekakvo staklo na oko, pa promatrati funkcije moga mozga. Onda bih ja, dragi, bila aparat, a sav moj osjećajni život mehanizam… Misliš, valjda, za kratko vrijeme, dok me razgledaš, raščlaniš, vidiš kako sve funkcionira, a onda da sam opet čovjek. “)
- bila je očajna- („GIGA je postajala sve to neutješnija. Nije znala šta bi rekla ni počela. Premorena, iznervirana od pustih traženja i uvjeravanja, od mjerenja riječi i obzirljivih zaobilaženja, jedva je dahnula nešto kao neki odgovor: Ali, dragi, ljubav nije nikakvo čudo; samo pravi čudesa.“)
- umorna je od silnog dokazivanja svojih tvrdnji i ne može lagati- („GIGA potpuno iscrpljena: S tobom se ne može govoriti, ti sve iskrivljuješ. Čovjek se boji za svaku riječ koju bi da kaže. Najbolje bi bilo da pođeš spavati… Jer bih laglje podnijela da odgovaram zakonu za bilo kakav zločin za koji sam svjesna da sam ga učinila, nego tebi ovdje za nešto što si ti u sebi iskonstruirao, a ja ne mogu da priznam, jer nemam što da priznam. Čini mi se da bih u ovaj čas bila najsretnija kad bih na svakoj onoj stranicipokaže na razbacana pisma stajalo napisano kako sam bila nečija, ali, kad eto nisam. Ja ne mogu da kažem da jesam, kad nisam.“)
- bila je iskrena- („GIGA mirno: Moguće svaka, osim mene. To jest, ja se i ne branim. Mogla sam prešutjeti koješta, a mogla sam naći i načina da ti ne moram pokazati sadržine ovih pretinaca gdje doduše nema ni retka koji bi protiv mene svjedočio, ali ipak ima nešto u čemu jedna ljubomorna fantazija, kao što je tvoja, može loviti indicije i praviti kojekakve konkluzije, ima ono što se događa sa svakom mladom ženom, a ne samo sa onom kojoj je muž godinama odsutan i za koga se odavna ništa ne zna, a to je činjenica da je salijeću muškarci i kušaju da je predobiju. Ja sam i to mogla zatajiti. Mogla sam jednostavno uputiti Francisku da izvadi, dok mi dolje večeramo, iz tih pretinaca štošta što ti ne treba da vidiš. Ali ne, ja baš hoću da vidiš i znaš sve, ja hoću da se tvoja ljubomora zasiti i istroši na tvojoj nelogici i dođe do apsurda.“)
- bila je uplašena- („GIGA pođe za njim, sva razobličena od strave, opetujući neprestano: Nemoj čitati. Nemoj danas čitati. Samo ne danas. A kad je Marko počeo rastvarati … "Uvjerenje. Uzevši u obzir okolnost da je profesor Marko Barić... otkuda se nije više javljao... usprkos sveopće, dugogodišnje potrage... i po svjedočanstvima koja daju slutiti... na zahtjev njegove žene Margite... proglašuje se Marko Barić mrtvim."“)
- priča što se događalo dok je Marko bio odsutan- („GIGA ne dohvati njegove ruke, nego, kao da je i ne vidi, nastavi: Marko, poslušaj me. Ne muči me. Moraš znati kako je sve bilo. Ne možeš me suditi, ne smiješ me osuditi. Jest, dala sam te proglasiti mrtvim, ali nisam te zakopala, oživila sam te. Marko, čuješ li, oživila sam te. U zadnji čas. Bože moj, šta mi je, ja ne znam da mislim. Slušaj me. Rekla sam ti kako su me oni ljudi salijetali, kako su me nagovarali da se odrečem svoga samovanja, da živim svoj život. Govorili su mi da uzalud čekam na te. Da se ugledam na ovu, na onu, kojima se muževi nisu vratili, a one se već davno preudale. Čitav svijet mi je tako govorio, osim moga oca i moga srca. Marko, slušaj me, gledaj me. Istinu govorim, čistu istinu. Kad mi je umro otac, ostalo je oko mene sve prazno, samoća jedna strahovita, u kojoj se bojiš riječ reći, jer čuješ kako se ona opetuje odjekujući u praznim prostorijama, pa izgleda luda, besmislena. Užas je to, Marko, riječ na koju nitko ne reagira, koja nije nego pusti jedan zvuk što nikoga ne zanima, što nikome ništa ne znači. Onda sam odlučila poći za bilo koga od onih koji su me molili za to. Nikoga nisam voljela, ni k jednom me nije srce vuklo, mjerila sam ih po njihovoj dobroti i prema tome sam se htjela odlučiti. A ipak, kad je došao čas odluke, kad je sve bilo priređeno, kad si i ti bio službeno proglašen da više ne živiš, onda sam odustala od svega. Rekla sam im: -"Gospodo, ne mogu!" - i nisam ih više primala. Da se nisi vratio, bila bih se zavukla ovdje među ova svoja četiri zida i pomalo starjela i nestajala. Ona klekne kraj njega, primi ga za ruku i, gledajući ga u apatično, bezizrazno lice, viče: Jesi li razumio? Je li sada vjeruješ? Marko, Marko, ničija nisam, ni sada niti ikada prije nego tvoja. Govori, uzmi me, tvoja sam.“)
- bila je ljuta zbog nepovjerenja- („GIGA krikne: Pa to i jest ono! Morao si još iz početka vjerovati meni, a ne onim suhim i prašnjavim buketima i telefonskim signalima. Ništa nisi želio znati što se je sve u meni prevrtalo kroz ove godine, ni kolike su bile moje muke ni kako sam ih izdržala, ni kako sam se otimala: samo jedna jedina misao živjela je u tebi: je li me ko imao ili nije.“)
- stavlja muškarca i ženu u jednak položaj- („GIGA: Da, ali se pri tom nisi nijedanput upitao: bog zna je li ona kriva ako je neko stavio ruku na nju i uzeo je? Nije ti palo na pamet kako sve vreba na jednu mladu ženu kao na nezaštićenu divljač? Kako su svuda zasjede, himbe, kukavičluci, na svim našim stazama i kako u njih upadnemo i prevarene i zavedene iz neopreza, nesmotrenosti, iz slaboće, jer i mi smo kao i vi, i mi smo katkad neodgovorne baš jednako kao i vi. Zašto tražite od nas da budemo ono šta vi niste? Zašto vi možete da nas mjerite vagom vaših iskustava na miligrame, a nama mora biti dostatan naš instinkt? Zašto vi znate kakve su nošnje i običaji po bordelima između Amura i Volge, a mi ne smijemo dozvoliti da nas pomiluje jedna muška ruka kad smo već izgubile nadu da će nas doseći ona koju tako dugo čekamo? Tvoja je logika apsurdna i egoistična.“)
- sama je svoja gospodarica- („GIGA se nasmije s užasnim sarkazmom: Pravo? Tko ima pravo na me? Gdje je taj čovjek koji to može reći? Nitko nema prava na me dok mu ga ja ne dam.“)
- ubila je Marka- („GIGA ostane nekoliko trenutaka ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju. Najzad se teškim koracima odvuče do telefona, najvećim naporom digne slušalicu, pa, dršćući sva na čitavom tijelu, reče muklo, isprekidano: 82-17. - Jest. - Doktore Mika. - Da, ja sam. - Ubila sam svoga muža. Zadnja joj se riječ prekine u grlu. Slušalica joj ispadne iz ruke. Onda se polako i teško ljulja kao da će se srušiti,međutim pada.“)
Djelo Milana Begovića, Bez trećega, vremenski ne pripada razdoblju moderne, ali ima elemenata moderne dramaturgije. Tema drame je sukob, nepovjerenje i ljubomora između Marka i Gige, para razdvojenog osam godina. Drama tragično završava. Djelo mi se svidjelo zbog načina na koji je pisano, tj. svidjela mi se uloga didaskalija pomoću kojih se likovi i psihički i fizički mogu upoznati.
NAJLJEPŠI ULOMAK:
„Zašto tražite od nas da budemo ono šta vi niste? Zašto vi možete da nas mjerite vagom vaših iskustava na miligrame, a nama mora biti dostatan naš instinkt? Zašto vi znate kakve su nošnje i običaji po bordelima između Amura i Volge, a mi ne smijemo dozvoliti da nas pomiluje jedna muška ruka kad smo već izgubile nadu da će nas doseći ona koju tako dugo čekamo? Tvoja je logika apsurdna i egoistična.“
Ulomak mi se svidio jer je žena hrabro postavila realna pitanja muškarcu i objasnila mu da nije uvijek ispravna samo njegova odluka i razmišljanja. Kada je Giga shvatila da je Marko pokušava kontrolirati, shvatila je i tu veliku razliku koju muškarci prave te ju je slikovito i jasno objasnila ovim primjerom.
