Sysprint, Zagreb, 1996.
Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima, 8. veljače, 1885. godine. Potječe iz seljačke obitelji koja ga je uputila na školovanje. Upisuje se u gimnaziju, ali uspijeva završiti samo dva razreda. 1903. godine, Ivan razbolio se od tuberkuloze, no ipak je bio poslan u vojsku. Poslan je na na liječenje u Brestovac, ali se neizliječen vraća u Vinkovce i umire u dvadeset i petoj godini života, 1910. godine. U književnosti se javio kao sedamnaestogodišnjak pjesmama i crticama u pravničkom glasilu ''Naša sloga''. Brojne političke članke objavljivao je u ''Novu listu'' i ''Hrvatskom đaku''. Za života je tiskao samo jednu knjigu, zbirku novela ''Slavonska krv'' . Posmrtno su objavljene njegove ''Izabrane pripovijetke'', zatim roman 'Đuka Begović'' te pjesnička zbirka ''Pjesme''.Izabrana djela, dopunjena tekstovima iz ostavštine, tiskana su mu 1942. u redakciji Dragutina Tadijanovića.
BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:
- nakon 4 godine u zatvoru, Đuka se vraća kući
- promatra svoj dom i selo, izbjegava ljude
- prisjeća se djetinjstva (“školovanja”, oca, ljenčarenja i rasipništva)
- razmišlja o pokojnoj supruzi Marijici (ponašanja prema njoj i prevara s birtašicom, te svađe s ocem zbog nje)
- Đuka se mijenja, puno radi i zarađuje no ljude izbjegava
- kći Smilju ostavlja u baba Marinim rukama
- Đuka se ostavlja rada, i vraća se starim, lošim, razvratničkim i rasipničkima običajima
- odlazi na razgovore kod čiča Pane (hvale mladost, momaštvo i bećarstvo), proturječuje im se
- osam mjeseci se tajno nalazi s čobanicom Ružom ( i to mu je dosadilo)
- zavidan je ljudima koji vode miran i spokojan život s obitelji
- često mjenja mišljenja i raspoloženja
- odlazi na proštenje (I to brzo napušta prisjetivši se noći provedene s rođakinjom Olom te pravo lice svih tih ljudi; smatra da on nema šta okajati I napušta proštenje)
- prodaje sve i ostavlja 1200 kruna u banku za Smilju
- izbjegava ljude, troši novce, zabavlja se i prodaje i kuću
- sada je sluga kod Andre Mijaljeva, čuva ovce (svejedno mu je i ne žali ni za čime)
TEMA: pokušaj bijega od svakodnevnog života
VRSTA DJELA: roman
KOMPOZICIJA:
-uvod- povratak iz zatvora i sjećanja
-zaplet- rastrošan život i pokušaj promjene
-vrhunac- prodaja sveg imutka, zabava i nebriga o kćeri
-rasplet- Đuka završava kao čoban
ANALIZA LIKA:
ĐUKA BEGOVIĆ:
- bio je u zatvoru. (“Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. “)
- živio je na selu- (“Kad je zapazio da već ima seljana po dvorištima, povukao je i kapu na oči, preko ušiju, i žestoko šibao konje. Selo mu se činilo suviše dugo, dva, tri puta i deset puta duže negoli prije četiri godine.”)
- živi siromašno- (“otom ode pred kućicu, otključa je i uđe unutra... Vidi i tamo sve isto, jednako. Banak ognjišta, kao i prije okrban i napol porušen, postelja navlas ista s previjenim starim - punim moljaca - kožuhom umjesto uzglavlja, Sveto pismo pod tetivom, glineni bokal na stoliću. Tek je sada više paučine po zidovima i više rupa po tlu. I grede, starinske, stogodišnje grede - prije zagasitocrne, sad su nekako rudaste, žutolike.”)
- izbjegavao je ljude- („Ta upravo zato je i pobjegao odmah prvo jutro iz sela na taj stan, nerad sretati ljude, gledati im u oči, uzdisati iza žalobnijih poklika njihovih i odvraćati na njihova pitanja koja bi se u prvom redu svakako ticala njegova bivovanja u kaznioni. A ljudi bi onda govorili o njegovu ocu radi kojeg je tamo i dospio bio”)
- nekada je bio bogat- (“Imućstvo im bilo prilično. Dvadeset jutara što dobre masne zemlje - oranice, što visoke livadnine. Pa onda par konja, dva-tri govečeta i krave, desetak svinja. A duga - samo nešto, par forinti. A otac - Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću. Radio je samo toliko koliko je baš nužno bilo.”)
- otac ga je dosta razmazio, sve mu je kupovao I svuda ga vodio- (“Potom bi ga vodio po cirkusima i »panoramama« vašarskim i govorio:- Eh, nek moj jedinak i te »komendije« vidi! Dalje mu kupovao igračke, mjedeno prstenje, lance, ure i medenjake.”)
- nije volio raditi pa se nije previše ni trudio, no, nisu ga ni tjerali:- (“Kad bi došlo doba velikih ljetnih poslova: košnje, žetve, svažanja i vršidbe, ponešto je i poradio. Ali i taj rad išao je samo dotle dokle je u njega bilo za nj volje. Ali nje, te volje, bilo je vrlo malo. Otac ga nije silio. Pače! Priučio ga na to. I kad bi se kadikad Đuka s najvećim zanimanjem i dobrom voljom zadao u kakov posao i znoj mu pocurio, zabrinuo bi se Šima...”)
- ponašao se poput oca- (“Majka pak njegova umrla još za njegove pete godine i jedva se nje sjećao. Doduše, njegov otac nije bio bez žena. I još malen, pojmio je Đuka dosta toga u njihovu kućnom životu. I naučio se bio već iz te dobi da gleđe uz oca uvijek po ženu koja vodi kućne poslove, šije, krpa. Pače i u njegovoj petnaestoj godini i dalje nije mu bilo zazorno ponašanje očevo i dnevno gledanje svega što se bez obzira na nj i bez sustezanja i stida odigravalo između takove žene i njegova oca. A tih žena bilo je puno...“Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta, u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao - - A tamo sa svinjarima i u kolu s momcima o čemu se i govorilo nego o ženama i curama i o svemu u njih i s njima što stvara zamamu, razbujava maštu i draž, potpiruje i pali nagon.”)
- imao je loš stav prema ženama uopće- (“Đuka je slušao, slušao i pojmio sve do u najsitnije tančine. Ta, u to doba već se svršavala njegova petnaesta godina rođenja, a prva njegova danomičnog potucanja sa svinjarima i šalabazanja svenoćnoga po sokacima te boravljenja u kolu i na divanu. I curu je već imao kojoj je kupovao slatke kolače, koju je pratio od kola do avlijskih vrata, ali koju je i cjelivao i milovao i drpao - - A tamo sa svinjarima i u kolu s momcima o čemu se i govorilo nego o ženama i curama i o svemu u njih i s njima što stvara zamamu, razbujava maštu i draž, potpiruje i pali nagon.”)
- tetke su ga oženile Marijicom- (“Oženio neku curu koju su mu tetke i strine i druge babe nahvalile. Bila je sitna, malena, mlada. I tiha, mirna je bila. Uvijek je šutjela, na psovke nije odgovarala, i što god se Đuki ushtjelo, vršila je bez prigovora. Ipak mu omrznula već nakon dva-tri mjeseca. On je htio ženu snažnu, živu, ženu strasti i žudnje, ženu krvi neobuzdane, a ona je bila upravo bolesno tiha, bolesno mrtva i bestrasna.”)
- ostao je bez žene- („Marijica je rodila Đuki kći Smilju I potom umrla:“Marijica, nedugo po Đukinu odlasku u vojništvo, porodila kćerku, Smilju, i godinu dana po tom umrla.”)
- posvađao se s ocem zbog birtašice- (“Zato se njih dvojica odmah prvi dan žestoko sukobili i obračunali odmah jedan sa sinovstvom, drugi s očinstvom i uspizmili se, zamrzili. - Đuka je pronašao da je otac u »švaleranju« s birtašicom spiskao oko osam stotina forinti. I iskra razdora, nesreće i rasula bila je bačena. Život među njima dvojicom nije bio do režanje, grdnja, psovke, mračnost, kletve i prkos. Svaki je pošao jednim putem nerada i lijenosti, opijanja i razmetanja.”)
- Đuka je ubio svog oca- (“Đuki se zacrnilo pred očima... Polako je bio ispružio ruku prema ognjištu, uhvatio gvozdeno žarilo, podigao ga, svom silom pustio i - prekinuo ocu riječ na usnama.Žutkasta ćela sijeda starca samo se muklo ozvala i oblila usirenom crnom krvi....”)
- bio je nasilan- (“Uzalud. Zato siđe s kola, otkopča lijevču sa njih i uzme njome udarati po konjima. Konji vrištali, cviljeli malone ljudskim cvilom, propinjali se, nakretali lijevo i desno, ali naprijed ne htjedoše. A on nije prestajao. Udarao je i dalje.”)
- mijenjao se na bolje- (“I život mu ojednom postao i premio i predrag. Kao nikad. I krepak se ćutio za desetero krepkih ljudi. I - jesti je zaboravio.” “Đuka je Begović otada pregnuo udvostručeno. Laćao se svakakova posla. Od jutra do večeri samo je radio i radio. Radio je kao da neće dospjeti; kao da će mu smrt život prekinuti. Ljude je izbjegavao koliko god je mogao. Prije zore još je polazio na njive i na stan, u kasu... Ljudi, još u polusnu, nesabrani i krmeljivi, pri posluhu oštrog kaskanja”)
- vraćao se starim navikama- (“Nek ide život kako oće! - domišljao. Rad mu omrznuo. Sam je sebi omrznuo. I blijedio je i mrknuo opet i mršavio. Žalovati je započeo za danima davnim, za momaštvom, za besnenim noćima, za potucanjima sokačkim. Onda ga je svako spominjao - mislio on. - Onda je svako o njemu vodio računa. I birtaši i općina i cure i snaše i sve lole i bećari. Ona silovitost njegova, kerenje, nehaj, to je gospodovalo nad svima. Svi se njega onda bojali. A sad? - Mrtva vuka ne plaše se janjci”)
- oštro komentira I osuđuje život seljaka, on živi različito od drugih- (“Eto! Vi ste živili - kaže im Đuka - uvjereni u duši, da živite dobro i valjano, jer živite kako živi vaš komšija, vaše selo, vaš kraj. Vi ste živili iz ugledavanja u druge. Da su drugi drugače živili, i vi bi. To je to. - A ja? - kaže Đuka za sebe, kaže, on je živio zlom hotimice, znajući da je taki život zlo. Veli: živio je ne osvrćući se na druge, ne gledeći živi li još tkogod kako on. Njega je, istina, vazda nešto nagonilo na takav život. Ali tko će reći da je morao slušati. - Nisam morao - kaže zato on - a slušo sam. Zašto? Zato što sam taj prišaptivač bio ja sam. - Veli: slušao je sebe. Njegov život, život je njegove volje. U njih toga nije, a u tom je njegov život nad njihovim.”)
- zagledao se u Ružu- (“Ruža! Čobanka Ruža! Kako li se ta žena njegova uhvatila srca! Odonda otkad je napustio svaki posao i rad i začeo polaziti divane i razgovore, sjediti po cijele dane po birtijama i opijati se - odonda je obilazio i oko žena.”)
- značenje novca za Đuku- (“On je samo još znao za novac. Taj je imao za njega veliku jednostavnu vrijednost zgodna sredstva. Bio je i nasmijan, ćutio se ponosan i ohol, prividno sretan uza srebro ili banku među prstima. U novcu je vidio dobre večere i ručkove, vino i drugo piće, otkup čara i stida mnoge žene, poniznost svakoga birtaša, odobravanje”)
- Đuka je prodao sve I potrošio, popio; dani su prolazili no on više nista nije osjećao, ostao je sam, ne žaleći ni za čim, sada kao siromašan čoban- (“njemu doduše prolaze dani, prolaze, idu, ali on ne osjeća njihovo prolaženje niti onoliko koliko nekad. Prolazili, ne prolazili, mijenjali se, ne mijenjali -Đuki svejedno. Đuka Begović ne slijedi selo, on ne slijedi dane, ne ravna se po njima, ne mijenja se po vremenu. Za njega kao da i nema više mijene. To on ne vidi, al u njemu je to, u njegovu biću. Na mrtvoj je točki njegov život. I kao na kraju je. Čini se barem, zapao je u jaz, zadnio do dna i sad više - ni makac. Da, on je sad sluga. Čoban je on u Andre Mijaljeva, u onoga Andre čiji je on život prezirao i ne poimao, u onoga krvopljuce kojega nigda nije trpio. Đuka se više ne miče iz sela. Nikud on iz njega. Ni u najbliži grad na vašar neće. Čini se, rekao bi, stišao se, upokojio; za svijet i ni za koga ne mari. Čini se... Rekao bi i upravo ga živa u selu nema. A nije, ne. Ipak - živ je on. Dakako, ono prije, ono je bio život od komada, od sile i snage, život u zlu, rasipanju i bećarenju, a ovo?... Ko i ništa. Kao, uistinu, da i ne živi. Onaj je život bio razmetljiv i raspojasan, razgradio je jedno kućište, otkinuo ciglu s cigle, razbacao do posljednje brazde i stope tolike njive i livade, učinio Đuku jednim bokcem i beskućnikom, čobanom. Ali baš zato to i bio - život!”)
- nitko ne zna kako će završiti- (“Nego, bog zna hoće li on u tomu završiti. Teško je to rasuditi na Đuki Begovićâ. Ne da se to. Zagonetka je on. Možda će se on i opet izmijeniti, možda već sutra, prekosutra... Možda će se i opet dati na opijanje, i bećarovanje, a pošto ne ima imetka, varat će, krast će...Možda će...”)
ANOTACIJA: Roman „Đuka Begović“ s temom pokušaja bijega od svakodnevnog života, zanimljivo je realistično djelo Ivana Kozarca. Lik Đuke Begovića je detaljno psihološki analiziran, a ostali sporedni likovi su također dobro okarakterizirani.
