srijeda, 5. listopada 2011.

Camao, A.G.Matoš

Zora, Zagreb, 1968.

BILJEŠKE O PISCU:
A. G. Matoš rođen je 13.6.1873. u Tovarniku. Pohađao je gimnaziju i bio loš učenik koji je puno čitao. Neuspješno je studirao veterinu u Beču, te se nakon toga vratio u Zagreb. U politici je bio naklonjen Stranci prava. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Najpoznatija djela su mu: Iverje, Novo iverje, Ogledi, Vidici i putovi , Umorne priče, Cvijet sa raskršća, Naši ljudi i krajevi, Pjesme… Umro je 17.3.1914. u Zagrebu od tuberkuloze.



BILJEŠKE TIJEOM ČITANJA:

-          Alfred putuje u Genevu
-          majka mu javlja da mu otac umire, nema novca
-          prodaje sve što ima, živi siromašno
-          bolestan je, brigu o njemu preuzima njegov bivši učitelj
-          dolazi u Pariz, živi siromašno
-          svira glasovir
-          sastaje se s ljudima koji imaju stajališta slične njegovima
-          susreće Fanny
-          odlučuje se na bijeg s njom
-          dolaze u njenu kuću
-          papiga Camao ponavlja njihove riječi
-          dolazi njezin  muž, sumnja da ga Fanny vara (Petar mu javlja za to)
-          Fanny i muž Forest se svađaju, papiga izdaje njezinu nevjernost
-          Forest ubija Fanny i Alfreda




TEMA: kobna ljubav

VRSTA: pripovijetka

KOMPOZICIJA:

-uvod- Alfred stiže u Genevu, nakon očeve smrti živi u siromaštvu
-zaplet- dolazi u Pariz, susreće Fanny
-vrhunac- papagaj Camao otkriva prevaru
-rasplet- Forest ubija Fanny i Alfreda



ANALIZA LIKA:

ALFRED KAMENSKI:
-          bio je talentiran za glazbu, ali su ga neki smatrali glupim- („Alfred bijaše tako rđav đak te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom…— Ta nije možno: mali improvizujući pjeva psalme! — Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta. Pohrli u bašču i odnese u naručju derana materi jecajući…“) str. 23.

-          Opis izgleda- („Premda mu bijaše sedamnaesta, ne ustručavaše se domaćica, baronica L., da ljubi pred vascijelim društvom to prerušeno djevojče u čelo, bijelo i izmreškano modrijem žilicama na koje se strunila valovita smeđa kosa, i u usta velika, rumena i prokšena. A on se jedva otima, trči glasoviru, a viti prsti lete preko klavijature kao noga preplašenog pauka.“) str. 24.

-          Kako bi pomogao majci, prodao je sve što je imao- („Premda mu bijaše sedamnaesta, ne ustručavaše se domaćica, baronica L., da ljubi pred vascijelim društvom to prerušeno djevojče u čelo, bijelo i izmreškano modrijem žilicama na koje se strunila valovita smeđa kosa, i u usta velika, rumena i prokšena. A on se jedva otima, trči glasoviru, a viti prsti lete preko klavijature kao noga preplašenog pauka.“) str. 26.

-          Razbolio se i bio je štićenik bivšeg profesora- („Treći dan, pošto već sasvim smalaksa, kucne ga po leđima njegov nekadanji profesor, poznati F-f. Kamenski — da pobjegne, ali ga zaprepašteni gospodin zadrži. Pitanja, molbe, karanja, i Kamenski sve ispovjedi. Poznati ga F. uzme ispod miške, odvede svojoj kući“) str. 26.

-          Teško mu je pala smrt prijatelja- („U Kristijaniji se pobrati sa čudakom i novelistom Dybfestom, a pošto se ovaj od sramote ubi jer je dao da se na njegove oči utopi neki njegov poznanik, Kamenskoga to tako potrese da iza polugodišnjeg lutanja sa ženskim orkestrom dođe u Berlin gdje se smiri, postane pravi »Fatzke« (vrkoč) i ciganski kapelnik.“) str. 27.

-          U Parizu je živio teško i skromno- („. I iza neopisivih stradanja dokopa se Pariza. Ne znajući ni riječi francuski, proživi na najveće čudo bez groša u džepu punu godinicu i jedva se jednom namjeri na piano. I opet poče raditi iznova, raditi dan i noć u mansardi u šestom katu u kojoj bijaše sve pokućstvo, osim glasovira, jedna slamnjača!... Živi se od čaja sa malo hljeba — samo u subotu se pije šampanjac kod grofice Branicke kod koje se briljira u cipelama slikara Weissea, salonskom kaputu čeliste Tisseranda i košulji kipara Davidova koji mora dotle da leži u krevetu.“) str.27.

-          Osjećao se kao iznimka- („Sastajaše se i drugovaše sa ljudima koji su mrzili realnost poput njega, ali njihova mržnja bijaše drukčija od njegova osjećanja. Jedni su mrzili zakone ili vjeru, ili nauku i poeziju; drugi žene, vlasnike, društvo. No Kamenski nije mrzio — bijaše to nešto drugo. Svi oni ljubljahu u svojim općim idejama i idealima sami sebe i takozvano čovječanstvo. Kamenski nije ljubio, nije mrzio, on postane sam sebi teretom. Ne ubi se, jer mu se smrt činjaše možda još gorom brukom od života, a čovječanstvo neosjetljivo i nerazumljivo bijaše mu strano, gotovo užasno. Osjećaše da je potpuna iznimka, da je bijela vrana.“) str. 30.

-          Čeznuo je za Hrvatskom- („Kod kuće bijaše ipak sve drukčije, ljepše i poetičnije. I krišom žaljaše za srdačnim i zdravim selom hrvatskim, premda je znao kako ga i to nekada morilo dosadom. On ljubljaše samo ono što je daleko, nedokučivo, čega ne imađaše. Tek što se dohvatio koje želje, dosadila bi mu prije nego što bi joj udovoljio… Bijahu mu ravnodušne, ali je ginuo za neobičnim odnošajima kojima obiluje ljubav, i za neobičnim ženama kojih nije mogao naći. Iz poletnog vastorga i poriva neobične energije padaše u rezigniranu ravnodušnost i cjepidlačku mlitavost… Hrvatska mi u snu na bulvaru cvrkutaše možda nad glavom kao ptičica... Protarem oči i vidim ličku kapicu, vidim mog brata Hrvata kako tiho duva u dvojnice. Naposljetku se diže zađe za ugao i sve svira tiriliri ti-ti-ti. Pošto ne čuh ništa više pohrlim za bratom Ličaninom, ali njega ni od korova. Kažem ti: Hrvatska mi ono dođe u posjetu, i teško mi je kada se sjetim...“) str. 31., 43.

-          Sviđala mu se Fanny- („Kamenski ju posmatraše, i osvojila ga tolika milina da je ne mogaše više gledati, pa sklopi oči.“) str. 35.

-          Veselila ga je- („— Donijela si mi, kako veli naša drevna pjesma, sunca u njedrima, a u rukavima sjajne mjesečine. Razbih prvi pakleni san i padoh u ovaj nebeski. Evo me k tebi, zanavijek, zanavijek!“) str. 38.

-          Umro je- („Kamenski se oporavi od priviđenja. I opet noć! Krv iz glave zalijepila mu leđa o kamen. Bolovi u rukama i glavi, bolovi u vjetru i vazduhu. I on se moli skrušeno blaženoj Mariji da mu od Gospoda milosrdnika izmoli milost skorog smrtnog časa. Moleći, gasne mu pogled u zvijezdama, noćnim brojanicama, oblacima, noćnom tamjanu, mjesecu — noćnoj hostiji koja mu stade silaziti ustima.“) str. 45.



FANNY:
-          -opis izgleda- („Bacivši cigaretu, osjeti nježni i slatki ženski parfem iz kojega se izvije blijeda koprena, a na njoj dva škura, ponoćna oka, usnice ko krvav karanfil, a večernji suton, koji gustijaše po sobi, stane mu čisto dirati čelo kao razbarušena i meka ženska kosa. Na glasoviru opazi gospodsku bijelu rukavicu, iza zastora na protivnim vratima začu prigušeno disanje…, a ona se glasno i od srca smije, omata oko vitih prstiju Kamenskovu svilenu i dugačku kosu i posmatra znatiželjno začaranog bohema koji se nemarno pružio, prekrstio noge u elegantnim lakovanim cipelama i zaturio ruke u džepove kaputa od crne svilene kadife…— Bože moj, Fanny, ja te već odavna poznajem, a tek danaske vidim kako si lijepa. Oprostite, gospodine barone, ali ona je lijepa, tako strašno lijepa!“) str. 28., 30.
-          Bila je Poljakinja- („— Vjerujte mi da ni ja zapravo ne znam. Poljakinja, mogoste poznati po akcentu. Kćerka propalih koljenovića, pa joj namriješe renticu koju joj ja isplaćujem. Upoznah je u Beču gdje je divno gudila u violončelo.“) str. 30.

-          Čezne za Alfredom- („— Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I ja sam te našla. Niko te meni ne može oteti, pa ni smrt! — šapuće ona, vrele joj suze rose njegove vrele i suhe usne koje stadoše konvulzivno podrhtavati u krajevima“) str. 33.

-          Alfred je oduševljen njenom ljepotom- („“Dakle ti si to zbog koje se rodih i zbog koje ću umrijeti! Zbog toga Gospod stvori svjetlost jer imaš oči, zbog toga sunce jer imaš srce, zbog toga cvijeće jer si ljubičica, zbog toga muziku jer govoriš! Sada razumijem jezik te vode, tog vjetra i te zemlje u koju ću s tobom leći, divna panjo moja gospođo! Herine oči, Atenine ruke, Tetidine oči, Kipridine grudi... zar je sve to odista moje? Zar ću odista da dišem dušom tvojom u kojoj se tako tajanstveno blista ta duboka i mrka noć?“) str. 34.

-          Planira bijeg s njim- („— A sada da se požurimo, dragi Alfrede! Ponijet ćemo samo najnužnije stvari i zlato moje pokojne matere. S tim i s mojom malom rentom možemo spokojno da se spremamo na koncerte. Idemo u Kairo, Mletke ili u Ameriku, meni je svejedno. Je li, ti ćeš mi pomagati pri spremanju na put? U jedanaest idemo na stanicu i odlazimo prvim vlakom. Glavno je da odemo što prije odavde.“) str. 38.

-          Ne voli svog muža Fostera- („Ja znam da me ne ljubiš, znao sam to kada sam te uzeo, i ne tražim ljubavi od tebe.“) str. 41.

-          On je ubija- („Kamenski, mičući modrim usnama, vidje još kroz raspaljena vrata mahnitog kobnika kako ubija revolverom nju, začuđenog lakeja, uplašena dva vjerna psa i kako se davi crnim okovratnikom, darom barona Diamanta, o bakarni stup ispod papige.“) str. 42.



CAMAO:
-          Opis izgleda- („I Kamenski se grohotom nasmija, ali kada se bijela papiga sa zelenom perjanicom stane kostriješiti i buljiti u nj krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od crne smole, osvoji ga potajni ijed i želja da joj priđe i zaokrene vratom“) str. 31.

-          Bio je bijesan- („— Pst, Camao! — umiruje ju ona čisto prestravljena hraneći je šećerom, ali papiga dreči kao bijesna, zelena perjanica mahnito trepti na lutkastoj glavi, a izbuljene oči, tvrde i crne kao od crne smole, nabreknule kao da će da iskoče.“) str. 37.

-          Izdao je Fannyinu prevaru- („..a papiga stane mahnito lepršati, zelena joj perjanica luckasto trepti na luckastoj glavi, a nabrekle i tvrde oči fosforno svjetlucaju. Supijani Forest viknu:— A šta ti je, moj bijeli Camao? No papiga sleti na otoman, digne pandžama nekakvu lepršavu crnu vratnu maramu i stane abundandarati njemački, poljački i francuski:— Dragi... slatki... Alfrede... Tan... Tannhäuseru... nov život... dušo...“) str. 41.

-          Bio je pakostan- („Nađoše pet lešina i papigu koja nad kobnim zatorom pakosno kriještaše:— Fanny, Fanny, moja draga Fanny! Fanny, moje gondže, Fanny, slatka mačkice!“) str. 42.


ANOTACIJA:

„Camao“, djelo A.G.Matoša je modernistička pripovijetka s temom kobne ljubavi. U djelu se javlja sukob estetike lijepog (predstavlja je fički opis likova) i estetike ružnog (Fannyin muž Forest). Pripovijetka je lako čitljiva, zanimljiva.