Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981.
- „Onaj dragocjeni i tako krhki poljubac, koji mi je mama obično poklanjala kad sam bio u krevetu i već padao u san, sad sam morao prenijeti čak iz blagovaonice u svoju sobu, pa ga čuvati za sve vrijeme dok bih se svlačio, da se ne izgubi njegova slast, da se ne rasprši ispari njegova hlapljiva moć, a upravo tih sam ga večeri, kad bih ga morao primiti opreznije i pažljivije, morao oteti naglo, pred svima, nemajući čak ni vremena ni potrebne slobode duha da unesem u sve što činim onu pažnju manijaka koji se trude da, zatvarajući vrata, ne misle ni na što drugo, da bi mogli u trenutku kad im se vrati bolesna nesigurnost, svome kolebanju pobjedonosno suprotstaviti jasno sjećanje na trenutak kad su vrata zaista zatvorili.“ str. 24
Iz ovog se ulomka vidi koliko je Junak vezan za majku i koliko mu je potrebna. Ona mu je jedina, uz baku, uzvraćala ljubav i bila je iskrena i skromna za razliku od neki ostalih sebičnih likova. Junak nikada nije mogao zaspati bez majčina poljupca kojeg je ponekad morao dobiti potajno jer se otac tome protivio.
- „Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Preplavilo me neko divno uživanje koje se pojavilo bez ikakve veze s bilo čime oko mene, ali mj nisam znao uzroka. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše bezopasni, a njegova kratkoća prividna…I tad mi na jednom pred očima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiću madeleine koji mi je u Combrayu, u nedjelju ujutro, davala tetka Leonie kad bih došao u njenu sobu da je pozdravim… Miris i okus; premda nježniji…čuvaju uj sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.“ str. 45-46-47
Junaka je kušanje madeleine kolača podsjetilo na nešto, ali isprva nije znao na što. Kolač mu je vratio sjećanja na tetu Leonie, na njegovo djetinjstvo i na Combray. U tom trenutku svi su njegovi problemi nestali i počeo je tražiti istinu.
- „Sve je to crkvu izdizalo u mojim očima kao nešto potpuno različito od svega ostalog u gradu; ona se pretvarala u zgradu koja zaprema, ako se tako može reći, četiri dimenzije – četvrta je bila Vrijeme – rasprostirući kroz vjekove svoju lađu, koja je od traveja do traveja, od kapelice do kapelice, kao pobjeđivala i prevaljivala ne samo nekoliko metara, nego i razdoblja u nizu stoljeća, ostajući uvijek pobjednicom.“ str. 61.
Junaka oduševljava combrayska arhitektura, posebno crkva i trg. On stalno živi kroz sjećanja, zanima ga sve ono što se događalo kroz stoljeća. Opisima prošlih vremena i arhitekture, zapravo možemo shvatiti osjećaje glavnog lika.
- „Ono što smo najviše voljeli u Bergotteovim knjigama, potpuno se slagalo s mojim ukusom: voljeli smo onaj melodiozni val, one drevne izraze, a i neke druge, vrlo jednostavne i poznate, na kojima je ono mjesto na kojem ih je iznosio na vidjelo, otkrivalo posebni prizvuk koji on u njima pronalazi…ti ulomci, kojima se on čitačima sviđao, bili su i nama najmiliji. Znao sam ih napamet…“ str. 93
Bergotteo je bio Junakov uzor u pisanju. Volio je njegova djela, kao i njegova obitelj s kojom je bio usko vezan. Junak je također imao književnih ambicija, ali je strahovao da će umrijeti kao svi ljudi, a da svoja djela neće ostaviti za sobom. Smatrao se nevažnim.
- „Zvonik crkve Saint-Hilaire“ mogao se prepoznati već iz velika daljine kako na obzorju ocrtava svoj nezaboravan lik, dok se Combray još nije ni pojavio… Kad se čovjek približavao mogao je vidjeti i ostatak četverouglastog i napola srušenog tornja, koji je bio niži i još se uvijek održavao kraj zvonika… Prateći očima njegov blagi uspon, usrdan nagib njegovih kamenih kosina koje su se približavale jedna drugoj, uzdižući se kao ruke sklopljene na molitvu, ona se tako suživljavala s poletom njegova šiljka da se činilo da se i njezin pogled vinuo s njime u visine...u isto se vrijeme prijateljski smiješila starim, trošnim kamenovima, kojima je sunce na zalasku osvjetljavalo samo još vršak.“ str. 63-64
Opis zvonika je vrlo važan; kako su se promtrači pomicali u prostoru, tako su se mijenjali i odnosi između zvonika. Time se želi prikazati i prolaznost vremena- kako vrijeme prolazi, isti motiv se samo čini izmijenjen.
- „Jer onih večeri kad je bilo gostiju, ili je to makar bio samo gospodin Swann, mama nije dolazila u moju sobu...Ime Swann postalo je za mene gotovo mitološko, i kad sam razgovarao s roditeljima, ginuo bih od čežnje da ih čujem kako ga izgovaraju, ali se nisam usuđivao da ga izgovorim sam, nego sam ih navodio da govore o predmetima koji su bili blizu Gilberti i njezinoj obitelji, koji su je okružavali i među kojima se nisam osjećao predaleko prognan od nje; (...) tada bih nanovo stao hatati dah, toliko me to ime, liježući na ono mjesto gdje je bilo zauvijek upisano u meni, tiskalo i gušilo u trenutku kad bih ga začuo; činilo mi se punije sadržajem negoli bilo koje drugo zato što sam ga unaprijed bio opteretio svim onim mnogobrojnim ponavljanjem kad sam ga u duhu sam izgovorio.“ str. 24-140
Junaka je dolazak gospodina Swanna uvijek rastužio jer ne bi dobio majčni poljubac prije spavanja. Gospodin Swann bio je dobrodošao u njihovu kuću jer je bio učen čovjek i pripadao je višem sloju. Kasnije, za Junaka on postaje pojam intelektualne i moralne elegancije.
- „Sva su ta sjećanja, ovako nagomilana jedna pokraj drugih, bila tek nesređena hrpa, ali se ipak između njih mogahu razabrati- između onih najstarijih i onih novijih, između onih što su se rodila iz nekog mirisa, pa zatim onih koja su bila tek uspomene neke druge osobe, a ja sam ih od nje doznao… Svakako, kad se tako približavalo jutro, već je odavno nestalo kratke nesigurnosti koju sam osjećao probudivši se. Znao sam u kojoj sobi zaista boravim: rekonstruirao sam je u tami oko sebe.“ str. 181.
Na kraju, Junak se vraća u stvarnost, staje sa sjećanjima i shvaća gdje se nalazi. Prestaje biti nesiguran, shvaća da su jedino majka i baka bile iskrene prema njemu i da su ga voljele te da majčin poljubac ne može zamijeniti niti jedna žena nakon nje.
